Blagdansko (ne)vrijeme u Iveklandu

Ova priča odvija se u prosincu, mjesecu u kojem blagdansko ozračje traje od jutra do sutra, u zemlji zvanoj Ivekland.
Građani Iveklanda vole prosinac, i iako nemaju baš novaca, ponese ih ugođaj, jer su u tom mjesecu i Sveti Nikola, i Božić, i Nova godina, jer je to mjesec Djeda Mraza i Djeda Božićnjaka, što ovisi o ideologiji pojedinca i kojoj generaciji pripada. Mjesec je to kad Coca cola izbacuje svoju novu reklamu za djedicu bijele kose i brade obučenog u crveno, mjesec je to kad firme i velike i male polako završavaju s izvršenjem godišnjeg plana, sumiraju rezultate i vesele se Novoj godini, jedne zbog toga jer su preživjele još jednu godinu i nadaju se da će im slijedeće opstanak biti lakši, druge zadovoljno trljaju ruke dobrim prihodom, uopće niti ne pomišljajući da svojim radnicima daju kakav bonus za težak rad i već planirajući kako povećati dobit slijedeće godine, pa makar morali radnicima smanjiti plaće, a možda im ih i uopće ne isplate.
Mjesec je to kad djede i bake muku muče kako unucima kupiti neki poklon za pod bor, a da im ipak ostane za režije, i maštaju da će slijedeće godine mirovine biti veće.
Mjesec je to kad se radnici naivno nadaju da će možda ove godine ipak dobiti neku božićnicu ili kakav bon za nagradu za rad ove godine, pa da im to nekako iluzorno olakša muku kako napuniti blagdanski stol, ali slijedeće godine će sigurno biti lakše.
Mjesec je to kada roditelji čak dva puta loše spavaju, jer dvaput treba odriješiti praznu kesu, jednom za Nikolu, a drugi put za Božić, no slijedeće godine će biti lakše.
Mjesec je to kad nezaposleni jedva čekaju kad će doći 1.1. slijedeće godine jer će onda gotovo sigurno dobiti posao.
Mjesec je to kad mladi ne odlaze iz Hrvatske, a slijedeće godine možda i neće morati.

Uglavnom, prosinac je mjesec kad sve nas obuzme blagdansko raspoloženje, mjesec kad svi, bez obzira bili vjernici koji slave Božić ili nevjernici koji cijeli mjesec željno dočekuju doček Nove, svjesno ili nesvjesno jedva čekamo Novu godinu u dubokoj nadi da će slijedeće godine biti bolje.
Prosinac je mjesec kad obilazimo trgovačke centre pa makar samo da se besplatno ugrijemo ništa ne kupujući, mjesec kad obilazimo štandove mirišući kobasice, kuhano vino, gledajući svjetlucave žaruljice koje nas uvlače u svijet mašte.

No prosinac ove godine poseban je u zemlji zvanoj Ivekland, jer u prosincu ove godine u Iveklandu su izbori, pa hodajući između štandova najednom naiđete na štand jednog od kandidata/kandidatkinje za Predsjednika/Predsjednicu države Ivekland.
Gledate omiljeni film na televiziji, a onda odjednom boom, ne uobičajena reklama kojom vam kvare gledanje filma, već potencijalni Predsjednik/Predsjednica obećavaju da upravo o njima ovisi da nam slijedeće godine bude bolje.

Pa je tako tu Toni Džepić, ali je na našu sreću odustao od kandidature.
Zatim je tu Mileni Kundakić, koji bi htio jako gristi, ali su mu slabi zubi.
Bez Barbi ne može ništa, pa tako niti ovi izbori, skupila je najviše potpisa do sada, ne shvaćajući da je taj najveći broj potpisa ujedno i maksimalan broj glasova koji će dobiti, na našu sreću, jer niti nema više članova i simpatizera u Horuk Drpi Zezaonici, opao im broj članova odlaskom na duže odmore u Remetimirec.

A onda dolazi čak nekoliko Iveka!
Prvo Ivek Jozefović, kojemu je omiljena serija Svi vole Raymonda pa se nada seriji Svi vole Iveka ,pa Ivek Grubijanić, no i on odustaje, pa Ivek Gruda, ali na žalost nije skupio dovoljno potpisa, pa Ivek Sinovac, koji se nada da bi mogao iznenaditi iznenađene.

I tako, kraj toliko Iveka, za pretpostaviti je da Ivekland neće mijenjati ime, širokim narodnim masama će ovaj prosinac ostati nagrđen obećanjima kandidata, a što će donijeti Nova 2015? Na tu temu bi možda mogli otvoriti kladionicu!

Bodi lengviđ

Upravo sam došao sa jedne tribine o Političkoj komunikaciji, i baš je bilo fajn. Nije bilo govora samo o političkoj komunikaciji, već i općenito o komunikaciji među ljudima, ne samo riječima, već i o govoru tijela, što nam koja kretnja govori, jer kod nekog govora, riječi jedva čine do 20% komunikacije, preko 80% poruke prema publici prenosimo govorom tijela.



Sjetite se samo Billa Clintona kad je mahao rukom prema Monici Lewinsky i vikao: Ja nisam imao ništa sa tom ženom! i istovremeno potvrdno klimao glavom, tijelo je potvrđivalo da je ipak imao nešto sa njom, i to baš onak, intimno:)



Razmotrili smo mi različite situacije, dati su različiti primjeri, jer kod obraćanja publici svjesno prenosimo riječi, no intonacija i kretnje su nesvjesne reakcije.



I onda mi je u jednom trenutku palo na pamet, pa ja sam konobar, i u mom zanimanju je govor tijela izuzetno važan, jesam li ono zadnji put poslao krivu poruku jednoj osobi pa je pomislila da mi se sviđa, ili je poslalo moje tijelo tu poruku, ili se ta osoba sviđa mom tijelu, ili mi se sviđa tijelo te osobe, ah, sve mi se izmiješalo, i zato dragi gosti, svi mi se sviđate, samo kaj to sad ne vidite:)
 

Pozor: vještice u Hrvatskoj

Poštovani čitaoci,
ne znam da li ste primijetili čitajući razne napise po novinama i portalima zadnjih dana, ali vještice su se pojavile u Hrvatskoj.
Začarale su narod svojim činima i vradžbinama te zavile Hrvatsku u zeleno, ( i to onu zelenu koja vuče na crno) propagirajući svoj kult smrti.
Njihova magija je toliko jaka da taj kult smrti svaki dan ima sve više sljedbenika.
No nije ni to ono najgore, ima nešto još strašnije i opasnije.
Začarale su predvodnike nekih sekti u papige, pa sad ovi stalno ponavljaju ono što vještice govore.
Kažu vještice: treba ozakoniti uzgoj konoplje u industrijske i medicinske svrhe, i odmah svi ponavljaju kao papige: treba ozakoniti uzgoj konoplje u industrijske i medicinske svrhe!
Kažu vještice: treba regionalizacija, i već neke papige počele ponavljati: treba regionalizacija!
Kažu vještice: održivi razvoj, a sve papige uglas: naš program se temelji na održivom razvoju!
Kažu vještice: ne bušiti naftu u Jadranu, a papige u zboru: Ne bušiti naftu u Jadranu!
Kažu vještice: Trebaju nam zadruge, a papige viču: I mi smo u družbi Pere Kvržice!
Kažu vještice: i gayevi su ljudi, a papige viču: I mi smo pederi! I mi smo pederi!
No ne smeta vještice što papige ponavljaju, jer ponavljaju ono što vještice iz dubine duše i žele!
A vještice žele ne crvenu, ne plavu, već zelenu Hrvatsku s obrađenim poljima, pametnim gospodarenjem šumama, pitkim vodama, iskorištenim, a ne nagomilanim otpadom, i tako dalje. I zbog toga što bi vještice htjele, a i mogle napraviti, nekima pada mrak na oči, pa zato vide Hrvatsku u crnom.
Jer, gle čuda, ne boji se narod ovih vještica, nisu one zle, ne žele one da i dalje živimo po pravilima Srednjeg vijeka, pao je narod pod utjecaj njihovih čini, a papige se usplahirile pa počele kričati jedna na drugu koja je kriva i koja će kojoj očerupat perje!
A kad se papige zakače, najebu papagajići pa trči u šumu po pomoć!
A vještice i dalje na svojim metlama odlaze u svaki kutak Hrvatske i počele su i na terenu redovito organizirati svoje tribine i raditi na konkretnim stvarima jasno izgovarajući svoje magije!

Najnovija tema: bacanje čini i vradžbina na šire narodne mase te jahanje na metli
Predavačica : Minerva McGonagall sa Škole vještičarenja i čarobnjaštva Hogwarts

Ukoliko to neće biti dovoljno, doći će i Severus Snape sa čarobnim napitkom koji će probuditi narod iz višegodišnje kome i očerupati papigama sve ono kićeno perje, a narod će povikati: Car je gol!

Svećenicima je Raj na Zemlji

Da Hrvatska više nije kršćanska država jasno je već i lijevima (ateisti, agnostici) i desnima (vjernici, katolički fundamentalisti)
Svećenika vjernika skoro pa nema više ni za lijek, ostali su samo svećenici - poduzetnici i svećenici - političari.

Prvi su u Crkvi našli dobar biznis u kojem im pare daje s jedne strane država (iz džepova poreznih obveznika, bez obzira na vjeru ili nevjeru), a s druge strane naplaćuju sprovode (cijena prava sitnica: samo 300 kn bez sezonskog popusta), vjenčanja, mise za umrle i one koji se to spremaju biti, a sve bez računa i plaćanja poreza. I kad Papa Franjo kaže da se to ne smije, svećenici nam bez imalo srama lažu u lice da plaćanje nije obavezno, no bome neće biti ni popa na sprovodu ako niste ispljunuli tri stotke.

A drugi se dio dragog nam svećenstva okrenuo politici, pa nedjeljom umjesto euharistijskog slavlja imamo predizborne skupove na kojima nam popovi diktiraju za koga ćemo glasati, inače smo ovce, i to one izgubljene.
Propovjedi ne šire ljubav prema bližnjemu svomu, ne govore da smo svi jednaki, već šire mržnju prema svemu što se ne uklapa u sliku slijepog i poslušnog stada.
A ono što je najlicemjernije, dok se ovcama propagira skromnost i siromaštvo, jer blagostanje će dobiti u Raju, oni itekako uživaju u ovozemaljskim blagodatima. I ispostavlja se da sve ono protiv čega pričaju, najviše vole.
Govore protiv seksualnih odnosa prije braka, no nekako ispada da ih sami vole prakticirati.
Govore protiv homoseksualaca, no sami imaju svoj homoseksualni lobi čak i u Vatikanu.
Govore protiv raskošnosti, no oni sami se vole okititi ne samo zlatnim pečatnjacima i križevima, nego su postala popularna i Armanijeva odijela, Rolexi, luksuzne limuzine, zlatne pipe u kupaoni. Milijuni se troše na uređenje biskupskih dvora, jer eto, može se. Država i narod plaćaju!

Pa tko se onda boji vuka još? Mislim Pakla?
Podsjetimo se kojih su to sedam smrtnih grijeha:
- oholost
- škrtost
- bludnost
- zavist
- neumjerenost u jelu i piću
- srditost
- lijenost

Mislim da nisam preskočio ni jedan, a bome ni naše svećenstvo.
Oholost im je vrlina, škrtost navika, bludnost sa bližnjima svojima, a ponekad i njihovom djecom, zavist na visini, neumjerenost u jelu i piću je odavno od njih napravila okrugle loptice, srditost ih primi samo ako nisu dovoljno kasirali, a lijenost se očituje ponekad kad zaspu na unaprijed plaćeni sprovod.

I tako, popovima je Raj na Zemlji, a u koji će Pakao, još se ne zna. Narod će pričekati na Kraljevstvo nebesko, jer pobačaje ne dozvoljavaju, a u vjerskim ratovima izgleda (još) nije ubijeno dovoljno ljudi u ime vjere.

A svi vi koji ste se čitajući ovu kolumnu zapitali u koju grupu ja spadam, koji đavao je u mene ušao i koje su me zle sile spopale, radije se zapitajte gdje sam našao temu za ovu kolumnu i kako sami da nađete pravi put!

Papi Franji kao čovjeku palac gore, a vi niste dostojni ni da mu operete noge!

Je li žvaka za seljaka?

Ili, točnije, je li bavljenje politikom za običnog čovjeka, radnika?
Jer, kao prvo, poželjno je da osoba koja se bavi politikom ima visokoškolsko obrazovanje, no s druge strane, neki pametni ljudi jednostavno nisu imali materijalnih mogućnosti za daljnje školovanje nakon srednje škole, već su morali odmah u radni odnos. A s druge strane ima onih koji imaju diplome kupljenje na raznim fakultetskim sajmovima ili subotnjim tečajevima raznih veleučilišta.
Zatim, ovi ljudi bez visokoškolskog obrazovanja obično rade u nekoj tvornici, a sami nisu vlasnici nekog poduzeća, pa prema tome nemaju ni klizno radno vrijeme, dok si privatnik sam može odrediti radno vrijeme i prilagoditi ga s političkim obavezama.
I ima tu još jedna vrlo važna stvar!
Recimo da ovaj radnik - političar bude uspješan u svom političkom djelovanju, što može zasmetati neke moćnike u nekim političkim strankama, pa ovi odluče vršiti pritisak na poslodavce radnika - političara da će prestati poslovno surađivati ako radnik-političar bude i dalje politički djelovao ili ako mu ne daju otkaz!
A radniku - političaru treba posao, jer posla upravo zbog ovakvih pojedinih političkih moćnika nema, jer su ti sposobni za svašta, samo ne za uspješno vođenje države i stvaranje uvjeta za razvoj gospodarstva!

I upravo zbog takvih ofucanih moćnika, lokalnih  šerifa, već senilnih staraca u politici koji znaju razmišljati samo na svoj uskogrudan, zastarjeli, nefunkcionalan način, trebamo radnike - političare koji se usuđuju reći bobu bob, a popu pop!
Trebamo radnike-političare koji se ne boje gubitka svoje biračke baze ako resetiraju broj zaposlenih u državnoj administraciji. Budimo iskreni, čemu služe županije? Odgovor je jednostavan: zapošljavanju članova, rodbine i ljubavnic(k)a onih koji su na vlasti!
Čemu služe općine? I tu je odgovor jednostavan: zapošljavanju prijatelja, rodbine i ljubavnic(k)a lokalnih šerifa!
Uz to, imamo agencije kojima je zadatak izmišljanje novih agencija, imamo razne komisije i odbore u kojima članovi ni sami ne znaju kako se zove ta komisija/odbor koje su član, ali na njihove račune redovito stižu debele novčane naknade uz još deblje bonuse za nerad!
A što je najvažnije, i iza toga čvrsto stojim, tim radnicima - političarima nije prva jutarnja misao: koliki mito ću danas inkasirati?
Ti radnici - političari će gledati da omoguće izgradnju novih radnih mjesta, i to u što kraćem roku, jer su oni svjesni što znače nova radna mjesta!
Ti radnici - političari će gledati da se radnici ne iskorištavaju, već budu pravedno plaćeni za obavljeni posao!
Ti radnici - političari će gledati da seljak ima osigurane uvjete za proizvodnju hrane!
Ti radnici - političari će gledati da ribar ima uvjete za uspješno bavljenje ribolovom!
Ti radnici - političari će gledati da se razvija društvo u cjelini, a ne samo broj trgovačkih centara!
Ti radnici - političari će gledati da djeca ne budu gladna niti u školi niti kod kuće!
A zašto?
Zato jer je taj radnik - političar osjetio sve te nedaće na svojoj koži, jer si on ne mora predočavati kakvo je socijalno stanje društva, on ga sam proživljava!
I zato jer je krajnje vrijeme da se pokaže ovim debelokošcima da im koža i nije baš tako debela, jer ovaj narod nije mutav, da ovaj narod zna razmišljati, da ovaj narod zna odlučivati, da se s ovim narodom ne da manipulirati!
Ukratko, trebaju nam radnici - političari da pokažemo debelokošcima kako se to radi i da se može, ako nisi sebičan, podmitljiv, lažljiv i sam sebi idol!