Izvor bogatstva: socijalna pomoć

Danas sam dobio jedan email vezan uz manjine, i pročitao jedan prijedlog u vezi jedne određene manjine, one romske, za koji moram priznati da me malo i naljutio.
U tom prijedlogu govori se o pravima te manjine, kako da oni ostvare ta prava, kako im omogućiti korištenje tih prava, uglavnom, prijedlog sam po sebi uopće nije loš, ali glavna mana mu je što samo govori o pravima, a ne i obavezama!
Govori se u tom prijedlogu kako Romi nemaju stalni prihod, što nije istina. Imaju stalni prihod, a to su svi mogući oblici socijalne pomoći.
Govori se u tom prijedlogu kako nisu informirani, a znaju sva socijalna prava bolje nego itko od ostalog dijela stanovništva.
Govori se kako su im djeca diskriminirana, a prošle školske godine se malim Romima u školu vozila hrana iz restorana, dok su ostala djeca dobivala šnitu kruha sa paštetom (financirala EU).
Govori se kako su diskriminirani pri zapošljavanju, a oni bi svi odreda radili samo u državnim službama, kod privatnika im nije privlačno raditi. Kad se zaposle, nakon dva dana više se ne pojavljuju na poslu, jer im se ne isplati raditi, i to oni otvoreno kažu.
U svom ranijem osvrtu Romi i/ili cigani? komentirao sam njihovu jednu javnu tribinu gdje oni nisu tražili posao nego veću socijalnu pomoć, a predsjednik stranke Snaga Roma Hrvatske traži od njih neka se samo množe da ih bude dovoljno da jednog dana on bude Predsjednik Republike Hrvatske! 
Komentirao sam i kako je jedna romkinja došli na Zavod za zapošljavanje da napravi redovno mjesečno javljanje za svog supruga (dok je to još bila obaveza), jer je on bio spriječen, navodno je radio, i službenica joj je bez problema udarila štambilj, dok je isto odbijala uraditi ostalima iz "većine".
Nije mi želja dizati neke tenzije niti širiti predrasude, već ukazati na to da se ne može govoriti samo o pravima, nego i obavezama.
Treba jasno i glasno reći: vi ste napravili smetnjake oko svog naselja, vi ga i počistite kad je organizirana radna akcija čišćenja. Ne dođeš, recimo, triput na te radne akcije, gubiš socijalnu pomoć. Ravnopravno kao i mi, kad odbijemo tri posla preko Zavoda za zapošljavanje pa gubimo pravo na novčanu pomoć, gube je i oni!
Treba ih educirati što znači pravo i obaveza i kako se prava mogu i izgubiti kad se ne izvršavaju obaveze!
Također, treba promijeniti i zakon kojim krađa do 2000 kn nije kazneno djelo (kao i za onog bivšeg pomoćnika načelnika krim-policije u Vrbovcu koji je točio gorivo na benzinskoj pumpi, a nije plaćao). Recimo, nije kazneno djelo prvi put, ali drugi put bome jest kazneno djelo!
A treba obrazovati i državne službenike da se moraju jednako ponašati prema svima (što nalaže Ustav), a ne da na kraju manjina ima povlašteni status! 
Ukratko, neka nam svima bude jednako, jer svi živimo ovdje!
Jer, inače, i ateisti i agnostici bi možda mogli tražiti svoja prava kao manjina iako Ustavom stoji da smo sekularna država, ali se automatski pretpostavlja da smo svi ovdje kršćani pa ministar prosvjete može lagati svima nama u lice da se nitko nije žalio na postavljanje kipa Majke božje u školi.

Sponzoruša vs. kurva (odlomak iz knjige koju pišem)

Naučio je Hrvoje da je gost uvijek u pravu, ali konobar ima pravo na svoje mišljenje i svoj stav, samo ga ne smije baš uvijek iskazivati na poslu. Posluživao je Hrvoje razne face, i poznate i manje poznate, i hrvatske i svjetske, a i one koji su iz bog zna kojeg razloga mislili da su face, recimo razne sponzoruše. A što je sponzoruša drugo nego kurva. Zapravo, ima jedna razlika. Kurva naplaćuje unaprijed jednokratnu upotrebu njenog tijela, sponzoruša naplaćuje izdavanje svog tijela u ratama.
A kad čovjek razmisli, zašto se prostitucija ne bi ozakonila. Hrvoje je uvjeren da bi se ozakonjenjem prostitucije znatno smanjila trgovina ljudima, opala bi stopa kriminala, i one dvije najvažnije stvari: smanjio bi se broj spolnih bolesti i ubrao dobar porez. Djevojke i mladići koji se bave prostitucijom morali bi na redovite liječničke preglede, koje bi naravno morali platiti, i morali bi plaćati porez. Naravno, osnovni uvjet je da se prostitucijom bave samovoljno, bez prisile. Prvi put u životu Hrvoje je došao u kontakt s kurvama, naravno neizravno, još kao klinac od deset godina. Putovao je na ljetovanje kod ujaka, sam, (odmalena je bio dosta samostalan, ustvari on je rješavao doma puno poslova koje inače rješavaju odrasli), i u čekaonici na zagrebačkom željezničkom kolodvoru čekao vlak za Rijeku, bilo je oko 23:00, kad je na drugoj strani čekaonice počela neka gužva. Dvije dame noći potukle su se za mušteriju. Hrvoje se prvo uplašio, no kad je vidio kako se ostali smiju, i njemu je postalo smiješno to vrištanje, navlačenje za kosu, uzajamno vikanje: «Kurvo!» A mušteriju je u međuvremenu potiho primila pod ruku treća sretnica i odvukla ga, pa nekamo ga već odvukla.
Ali mi volimo glumiti lažne moraliste. Zato nam svećenici propovijedaju o skromnosti i siromaštvu, da bi sami živjeli lagodno i u blagostanju. Skupo naplaćuju svoje usluge, ne izdaju račune i ne plaćaju porez, što hoćeš više? A da, neki od njih vole i djecu! Neki svoju, neki tuđu! Oni zagovaraju brak, a sami imaju vanbračne afere, zagovaraju da nema seksa prije braka, a sami imaju seksualne odnose, i nisu oženjeni! Govore protiv homoseksualaca, a upravo među njima je velik broj homoseksualaca. Zagovaraju djecu sa sretnom obitelji, a koliko svećenika tu djecu seksualno zlostavlja? Zagovaraju odricanje, žrtvovanje, skroman život, a odreda voze dobre automobile ne starije od par godina, odreda imaju više nego komforne župne urede i kuće za stanovanje, i odreda su svi obdareni težinom od fine papice i dobre kapljice! Čast izuzecima koji zaista vjeruju i žive kršćanstvo! No ovi licemjeri koji jedno propovijedaju, a drugo žive, oni samo potvrđuju Hrvojevo mišljenje da svećenici nisu ništa drugo doli poduzetnici koji prodaju vjeru kao robu. I ne boji se Hrvoje pakla, u biti je on veći vjernik nego svi oni lažnjaci koji se u crkvi guraju u prvi red, još nisu pravo ni izašli iz crkve, a već su započeli oholo ogovarati.
Što li bi tek rekli na Hrvojevo mišljenje da treba ozakoniti marihuanu. Pa čovječe, koliko još treba dokaza da je marihuana zdravstveno korisna, ljekovita. Znanstvenici su dokazali da marihuana liječi, ili pozitivno utječe na liječenje mnogih bolesti. Naravno, ovisi u kojim količinama. Pa ni voda nije zdrava u prevelikim količinama!
Ah, svašta bi trebalo promijeniti! Pa nije normalno da nogometaši ubiru toliki novac, a svjetski prvaci u matematici, fizici, informatici ne dobiju ni za kuglu sladoleda!
Ima jedan poznati nogometni stručnjak, između ostalog, sine, osim nogometnog znanja poznat i po bijelom šalu, no kao karakterna i moralna osoba, tu je, za Hrvoja, ravan nuli, zero, ništica. Ne može Hrvoje zaboraviti njegov odgovor na novinarkino pitanje u jednom intervjuu, što misli, jesu li nogometaši preplaćeni, a on je odgovorio: "Ma nemojte, draga moja, a što mislite, od čega će onda oni živjeti kad neće moći više igrati nogomet?"
Pa kad neće moći više igrati nogomet neka uzmu motiku u ruke, neka sa zaposle. Oh bože, pomisli Hrvoje, koja logika, ne može igrati nogomet poslije četrdesete, pa onda mora zaraditi i za poslije.

Muda pod bubrege

Ovih dana dogodilo se nekoliko stvari koje su izazvale brdo komentara u javnosti, i kad ih čitate, na sto komentara dođe jedan suvisao!
Prođimo ih malo, kronološki redoslijed nije bitan!
Prvi je događaj onaj kad je N. K.  razbio Ružici Ćavar nos. I svi su stali odmah na stranu jadne starice, koja je zapravo prefrigana lija i lukavo koristi svoje godine. Da se razumijemo, niti slučajno ne opravdavam postupak dotičnog muškarca, no bilo bi zanimljivo čuti i njegovu stranu priče, čime ga je ta "jadna starica" toliko isprovocirala, jer ako niste znali, dotična jadna starica je katolička aktivistica koja je već i prije provocirala, i to nimalo naivno i nimalo bezazleno, a onda se vadila na svoje godine, mislim da je čak izjavila i da je nevina, samo ne znam u kom kontekstu!
A znate li razliku između katoličkih fanatika i islamskih fundamentalista? Ne?
Ovi prvi su jači, imaju Ružicu Ćavar!
I onda je Kita-nešto došla posjetiti jadnicu u bolnicu, rekla kako su svi protivnici Vatikanskog sporazuma crveni, crni, žuti i zeleni vragovi , i zaboravila napomenuti rodbinsku vezu sa Jadnom Staricom.
Na sve to dođe izjava onog nazovi ministra koji nije pročitao Ustav i koji ne vidi nikakav problem što je u školi postavljen kip Majke Božje. Čuo sam da će uskoro zatražiti i prinošenje žrtve na sve božanske oltare po hrvatskim crkvama, pardon, školama. Ma nema veze, dođe ti na isto! Vjerojatno će onda i novac koji je obećao crkvenim ustanovama u Banja Luci biti potrošen na internacionalan program dizanja hramova po školama. Čujem da je već od UNICEF-a zatražio da se program digne na svjetsku razinu, Hrvatska će sve financirati!

Pa se onda dogodila obitelj! Markićka ponovo manipulira narodom, i uz jedan stari dobar prijedlog, biranje zastupnika imenom i prezimenom, nastoji uvesti još par promjena u izborni zakon koje ne naglašava, ali koje bi išle njoj u korist da konačno uđe u Sabor! Jer to nije uspjela kad je bila na čelu Hrasta, onog Hrasta koji je još prekjučer ne bio protiv HDZ-a, nego doslovce pljuvao po njemu, a danas su potpisali sporazum o suradnji. Što ćeš, nekima je milija fotelja od vlastite obitelji!
ORaH u anketama dolazi na drugo mjesto, i to je još jedna stvar gdje su HDZ i SDP postigli konzenzus, udri po ORaH-u! Ali kako je rekao Njegoš:
Tvrd je orah voćka čudnovata, ne slomi ga, al zube polomi!
A ako nekome smeta što citiram Crnogorca, evo stare hrvatske poslovice:
Ko ne zna na orahu, ne zna ni na tovaru zahvaliti!

I pitaju oni mudro: što je ORaH do sada napravio?
Pa sad tko je tu glup?
ORaH postoji 9 mjeseci, nigdje nije na vlasti, Mirela se javno izjašnjava da ne želi biti premijerka na slijedećim izborima, jer ORaH radi na konkretnom programu i javno ga predstavlja, tek mu slijede prvi unutarstranački izbori, i sad SDP i HDZ prozivaju ORaH što je napravio u ovih 9 mjeseci.
Pa kog vraga ste vi napravili svih ovih ne godina, nego desetljeća, osim što ste pokrali Hrvatsku i uništili sve što se da uništiti?

Uglavnom, to su teme koje se ovih dana komentiraju, ali kako se komentiraju!?
Inkognito! Svi pljuju po ovome, onome, seru kvake, psuju sve u 16, izmišljaju uvrede kakvo čovječanstvo još nije čulo, ali striktno anonimno, pod zvučnim aliasima i nadimcima!
Ako ćete reći da sam ovim člankom i ja nekoga uvrijedio, ja barem imam muda da to napravim punim imenom i prezimenom! 

U meni je spas!

I tako smo u nedjelju odgledali Nedjeljom u 2, gdje je ona Kita-nešto koju je Kara-nešto loše uputio doživjela totalni fijasko, i ispada da plavuša ostaje plavuša, jer su joj sva pitanja teška, pa naravno ni na jedno ne zna odgovor. I sad bi ona bila Predsjednica Republike Hrvatske i donosila odluke, a ništa ne zna i za ništa se ne može odlučiti. Pa bože mili, nije je Aco pitao koji model cipela je bolji, nego što misli o ćirilici, Titu i još nekim stvarima. I ispalo je, patuljci pojma nemaju.
A bogme, i Iveku su se malo pomiješale kruške i jabuke u glavi, pa on za Merzelicu kaže da svatko ima pravo na novu pravednost, na još jednu šansu u životu!
I zato ja predlažem da se odmah iz svih zatvora puste svi kriminalci, bilo gospodarski, bilo silovatelji, bilo ubojice, ako im je to bilo prvi put u životu, ima odmah da se puste na slobodu jer imaju pravo na novu pravednost i novu šansu u životu! Ne možemo ljude zatvoriti na osnovu samo jednog kriminalnog djela, treba imati najmanje dva da može završiti u zatvoru.
I zato, kad tako pametno razmišljam, evo, ja predlažem sebe za Predsjednika Republike Hrvatske!
Jer ja imam stavove i imam svoje mišljenje.
Evo krenimo od ćirilice - stvar je jednostavna, ja sam za ćirilične table. I to odmah, istog trenutka  čim budu i hrvatske po Vojvodini i čim Hrvati-bunjevci dobe udžbenike na hrvatskom jeziku!
Da li Sabo i Merzel mogu u Sabor? Ne! Ako se i držimo one svatko je kriv dok ne dokaže nevinost, u najmanju ruku moraju biti suspendirani!
Da li Franjo Tuđman mora dobiti neki veliki trg? Mora, i ja bi ga stavio odmah pokraj Titovog, jer su slični!
Oba su vodili rat za oslobođenje svoje države, oba su rekla povijesno NE i oba su bili sklona diktaturi!
I te trgove bih obojio u sivo, jer nijedan od njih dvojice nije bio potpuno bijel poput anđela niti potpuno crn poput vraga, obojica su imali i svijetlih i tamnih trenutaka i poteza u životu, svaki u uvjetima svog vremena!
Što se tiče Pelješkog mosta, ako su navodno već postavljeni neki temelji, onda valjda postoje i neki nacrti, dakle, gradnja može početi! Odakle novac za gradnju? Pa to je najmanji problem: svi državni dužnosnici, članovi nadzornih odbora državnih firmi, direktori državnih firmi i agencija se odriču jedne mjesečne  plaće i evo love, još će i ostati za smanjiti dug u zdravstvu.
Zatim, uštedio bih ja i u Uredu Predsjednika, jer imam samo par pravih prijatelja (poznanika koliko ti srce želi) koje bih trebao zaposliti, pa bi i tu bila ušteda. Ne bih trebao i svog osobnog frizera, jer već imam svoju frizerku koja me sa mašinicom jednom mjesečno ošiša za 25 kn, pa ako to mogu platiti sad s radničkom plaćom, mogao bih i s predsjedničkom! Ne bi mi trebala niti naknada za odvojeni život, jer jedna kćer tako i tako studira u Zagrebu, mlađa bi preselila u srednju školu u Zagrebu (možeš misliti), a žena bi se barem malo odmorila od mene!
Kad bih vidio da neki zakon ne vrijedi, odmah bih ga išao mijenjati, a ne bih se izvlačio na to da zakon to dozvoljava! Recimo, ako po zakonu Bandić može financirati u ime obitelji (čije?), znači, zakon ne valja, mijenjaj! Ako Merzelica može iz zatvora u Sabor, zakon ne valja, mijenjaj! Ako Maminjo prodaje igrače, a ne plaća porez, ne valja zakon, mijenjaj! Ako Andrija može operirati jaja u inozemstvu za 30000€ na račun HZZO-a, a ono dijete ne može na operaciju po život važnu, ne valja zakon, mijenjaj!
A imam ja i gospodarskih ideja!
Evo recimo, što Ujedinjeni Arapski Emireti nemaju, a mi imamo? Imaju naftu, imaju pijesak, a nemaju...?
Šudra! Non stop grade, a nemaju šudra za beton. I zato šuder iz Save, Drave i ostalih rijeka u UAE, a oni nama naftu i lovu! Em zaradimo, em produbimo korita rijeka pa ne bi bilo poplava. Ako bi  koja rijeka zbog izvađenog šudra kod nasipa ipak poplavila, pa to je samo nuspojava. Pa i lijekovi imaju nuspojave, pa ih ipak pijemo!
Zatim, treba graditi tvornice, jer bez proizvodnje fućkaš ti sve usluge i menadžere ovog svijeta!
Lova za tvornice? Raskid Vatikanskih ugovora, porez Crkvama i svaki nadbiskup ima da iz svog propagiranog siromaštva da jedan od nekoliko zlatnih pečatnjaka što ima u posjedu!
Zatim treba ozakoniti prostituciju i marihuanu, ubaciti to u turističku ponudu, i evo ti Program Hrvatska 365!

Dakle, vidite da imam mišljenje, stav i prijedloge, i zato: Mene za precednika!

Siva majice, evo tebi opomena pred otkaz!

Sad sam se vratio kući s posla i po putu razmišljao kako napisati ovaj članak, i zaključio da je najbolje bez okolišanja, onako, direktno u glavu!
Da podsjetim, u firmi gdje radim, Boxmark, sive majice imaju oni visoki šefovi, recimo kao čin generala u vojsci.
Te sive majice odgovorne su za proizvodnju, ali i za sigurnost na radu.
Mi svi (barem radnici) kad smo se zapošljavali, išli smo na predavanje o zaštiti na radu i polagali istu.
Jer ma koliko mi ponekad mislili da je to banalna stvar, kad zatreba i te kako je važna. Znaju to radnici kad se ozlijede, znaju to majstori kad ih voze na hitnu.
Većina nas na žalost misli i kako su one oznake za "izlaz u nuždi" nepotrebni, kako su označeni putevi u slučaju požara nepotrebni, sve dok nam se ne desi da nam zatrebaju, a takva jedna potreba može ponekad i jednom u životu biti previše!.
Jer kao što se automobilske nesreće ne događaju samo drugima, kao što se neke rijetke bolesti ne događaju samo drugima, tako ne možemo pretpostaviti i da se požar može dogoditi samo drugima.
Kad slušate vijesti o nekim takvim nesrećama, najčešće je čovjek uzrok tih nesreća ili je direktno utjecao na broj unesrećenih (u negativnom smislu).
I evo sad čemu sav ovaj uvod:
u jednom djelu Boxmarka je preša za otpad gdje se dovozi sav tekstilni, kartonski i ini otpad. Do nje se može doći samo prolazom širine jedne palete, jer su s lijeve i desne strane palete od pakirnice. Polagači iz pripreme rada obično između 13:00 i 13:30 voze kontejnere s otpadom kod preše, u to vrijeme već počnu pristizati i radnici iz popodnevne smjene, a i veliki viljuškar počinje pretovar robe u skladište.
No danas se desio opći zastoj, kao da se usred tunela Mala kapela ispred vas desio odron, a iza vas se već napravila kolona, i vi ne možete ni naprijed ni nazad, a zašto?
Zato jer je jedna siva majica rekla da se na ovom prolazu prema preši stave ne jedna, nego tri palete s robom jedna iza druge! I nema prolaza, pa da je došlo do požara nema ni izlaza van, jer to je i izlaz u slučaju požara!! Zastali polagači  s kontejnerima jer su se našli u slijepoj ulici, zastao veliki viljuškar jer ne može naprijed, a iza mu kolona radnika koji dolaze na posao, kateri čekaju, trake čekaju, skladište čeka, a siva majica nadmoćno komentira: "Baš sad ste morali doći!" Ona ne shvaća kakav zastoj je uzrokovala, a još manje što je mogla prouzročiti da je došlo do kakve nevolje (pa i poplave još prijete, zar ne, a pogon je pokraj Drave).
Ako radnici za puno manje stvari moraju pisati izjave, ova siva majica u najmanju ruku bi morala dobiti opomenu pred otkaz! A trebalo bi i ispitati kako je došla do tog položaja!
Pameću i inteligencijom sigurno nije!

Ja sam mlad, nevin i naivan!

Član sam nekoliko grupa na Facebooku i član sam nekoliko foruma, različitih tematika, ali sve se vrte oko politike, svakodnevnog života, dnevnih tema.
Svakoj grupi i svakom forumu u opisu piše, da malo karikiram: Dozvoljeno iznošenje vlastitog mišljenja! Zabranjeno vrijeđanje članova! Demokratska rasprava!
I onda ja, kao član te neke grupe, ili foruma, iznesem svoje mišljenje, koje se ponekad ne slaže s mišljenjem nekog člana, i odmah administrator uskače pomirljivo, "snizujući tenzije", nudeći neki kompromis.
A ponekad iznesem i mišljenje koje se kosi s administratorovim pogledom na svijet, i onda vrlo često tu završava moje članstvo u toj grupi ili tom forumu. Nestala demokracija, nestalo slobodno iznošenje vlastitog mišljenja, i administratoru dozvoljeno vrijeđanje članova. Jer, kako je rekao Bernard Shaw: Nije istina da vlast kvari ljude. Istina je samo da budale, ako se domognu vlasti, kvare vlast.
Mudra izreka kaže: Pravih prijatelja ima koliko i prstiju na jednoj ruci! Pa se mnogi busaju u prsa, ja ih imam na desetine, stotine. Ne znaju razliku između poznanika i prijatelja, a prijatelj je prijatelj i u dobru i u zlu. Da, još jedna mudra izreka.
I inače su socijalne mreže preplavljenje mudrim izrekama, napisanim na dirljivim, idiličnim fotografijama ili crtežima. I svi ih mi lajkamo i dijelimo dalje, komentiramo sa dubokoumnim: Istina!
A koliko nas zaista živi po tim izrekama? Ili su nam bar uzor da pokušamo tako živjeti? Zašto to očekujemo od drugih, a sami se ne držimo toga? Jer ruku na srce, jeste li se kad izrekli laž u životu? Ja jesam! Jeste li kad učinili kakvo pakosno djelo? Ja jesam! Jeste li kad bili ljubomorni na nečiji uspjeh? Ja jesam!
Zašto?
Zato jer sam samo običan čovjek, sa svim ljudskim slabostima i manama!
Zato jer sam čovjek kao i one bakice koje se mole u crkvi, a još nisu ni izašle van, a već tračaju sve po redu.
Zato jer sam čovjek kao i ona učiteljica kojoj su sva djeca jednaka, samo su joj malo draža ona bogatijih roditelja.
Zato jer sam čovjek kao i onaj trgovac koji me gleda u oči i laže da bolje neću naći.
Zato jer sam čovjek kao i onaj konobar koji mi ne trepnuvši daje do znanja da sam mu najdraži gost i naplati duplo.
Zato jer sam čovjek kao i onaj političar...........STOOOOOOOOOOOP!
Tu ćemo ipak povući crtu! Neka granica mora postojati!
Jer ja ipak nisam i ne želim biti kao čovjek koji iz zatvora ide u Sabor!
Jer ja ipak nisam i ne želim biti kao čovjek koji na godinu jednom dođe na svoje radno mjesto u Sabor!
Jer ja ipak nisam i ne želim biti kao čovjek koji smatra da mu je posao zastupnika i to što odlazi frizeru!
Jer ja ipak nisam i ne želim biti kao čovjek koji opravdava gospodarski kriminal i političko kadroviranje!
Jer kao što treba znati razliku između poznanika i prijatelja, treba znati razliku između čovjeka i političara (barem dosadašnjih i trenutnih)!

• Đorđe Balašević
  • "Vlast je vlast,
  • i ja to poštujem, tu su paragrafi pa zagrabi
  • nek isto je i đavolu i đakonu,
  • pa nek se zna!" (Pjesma Ne lomite mi bagrenje)

Konačno je ušao u mene

Mislim da sam još prije tri dana znao da će to tako završiti, da će ući u mene. Nakon što sam zadnja tri dana imao velikih problema sa vlastitim dizanjem, od desne ruke uopće nije bilo pomoći, bilo je neminovno da popustim i da dođe do toga, da ga pustim u sebe. U tri dana stavio sam u usta tri različita oblika, ali to nije bilo to.
I iako znam da mnogi od vas misle da je to bolno, ja sam jutros, poslije noćne smjene, skinuo hlače i gaće i pustio ga u sebe.
Ne mogu vam opisati kakav je osjećaj dok čekate da uđe u vas, to iščekivanje, tu napetost, to morate sami doživjeti. I onda kad osjetite da je ušao, prvo oprezno, stidljivo, a onda polako sve dublje i dublje, shvaćate koliko je taj trenutak važan. Jer ušao je do kraja, a onda vas počeo puniti dugim, vrućim špricanjem.
I onda osjetite veliko zadovoljstvo, jer sad kad se ispraznio u vama, odmah se počnete osjećati bolje, sretni što ste mu ste prepustili, a istovremeno i pomalo ljuti na sebe što ste nepotrebno izgubili tri dana i tri noći da uđe u vas i oslobodi vas napetosti. A kad sam konačno odlučio da mu okrenem svoju pozadinu, nije me pokolebalo niti dobronamjerno upozorenje da bi moglo malo boljeti i da će biti malo vruće. A odlučio sam i da će narednih par dana svaki dan ulaziti u mene!

Jer, bol u ramenu i cijeloj desnoj ruci već tri dana je postala nesnošljiva, u tri dana popio sam tri različite tablete protiv bolova, no nisu baš pomogle. Rad na poslu bio je pravo mučenje, a dizanje desne ruke kod uzimanja papira iz printera ili uzimanja klamerice je bio pravi herojski čin. I kad sam jutros poslije posla otišao liječnici, odmah je rekla da bez šprica s lijekom bol neće proći. I tako mi je jutros medicinska sestra zabila špric u debelo meso, a ja se osjećam bolje. Dobivat ću injekciju i slijedećih par dana, a već prva mi je donijela olakšanje!
Zaista ne razumijem zašto sam tri dana i tri noći trpio tu bol i nisam odmah otišao liječnici!

Silovatelji djece su pedofili, a kradljivci djeci su...?

03.12.2013. portal Emedjimurje objavljuje intervju sa Lukom Vrbancem, amaterskim prvakom Europe u kategoriji do 60 kg u kickboxingu.
U međuvremenu dolazi do raskola između Luke Vrbanca i njegovih trenera navedenih u intervjuu, sa nimalo lijepim detaljima i raspletom.
11.09.2014. portal Emedjimurje objavljuje priopćenje Fight cluba Kovačić, a danas se priopćenjem oglasio i Luka Vrbanec. U objavljenom demantiju na portalu Emedjimurje piše slijedeće:"Prenosimo ga u nastavku u potpunosti:" No kako ipak nije objavljen u cijelosti, ja ga objavljujem u cijelosti, autentičnog, zajedno sa svim originalnim gramatičkim i pravopisnim greškama:

Poštovani čitatelji portala Emeđimurje, prije neki dan javno me se preko ovog portala prozvalo provalnikom, lopovom, s time da se nije saslušala moja strana priče, a tekst koji je bio objavljen nije bilo moguće komentirati. Nisam provalio, nego se ušetao kroz otvorena vrata ispred kamera za koje sam znao da postoje i uzeo dva pojasa koja su pripadala mom bivšem treneru Siniši Kovačiću. Zašto? 
Eto, probat ću vam opisati u najkraćim crtama. 
Treneri su Hrvoje Kišosondi i Siniša Kovačić, kod njih sam trenirao oko dvije godine. Odradio sam preko 30 mečeva, ne kako oni kažu 20, sve mogu dokazati, priznanjima, medaljama i fotografijama, i to nisu bili samo juniorski mečevi, imao sam i seniorske mečeve. Jedan od seniorskih mečeva prenosila je i lokalna Tv postaja, u kojem sam ušao u ring s osuđivanim dilerom droge (Davorom Novakom) koji me ovih dana također proziva i naziva lopovom. 
Svoje mečeve i sparing borbe odradio sam najbolje što znam i ujedno sam odradio više mečeva nego moj drugi bivši trener Hrvoje Kišasondi. A moj ružan čin krađe, u biti je morao biti neki način čin razmjene, pojas za pojas. Naime osvojio sam pojas u Beču. Nakon toga odlazim na meč u Italiju, po prvi put bez ijednog gore navedenog trenera. 
Meč naravno kao i svaki meč na koji su me oni do tada vodili diljem Europe po gala večerima bio je bez honorara – tako su oni mi rekli. Meč sam izgubio, dobio sam dobre batine, svaka čast protivniku, ali opet sam ostao stajati na svojim nogama i do sad taj protivnik jedino mene nije nokautirao pred svojom publikom. (objavit ću i video ovih dana). 
Po povratku u Hrvatsku, u automobilu sam od trenera iz Karlovca i još jednog trenera iz Srbije koji su me vodili saznao da je za moj meč nagrada bila 300€, ali da su moji treneri izričito im naredili da se meni ništa ne govori, jer ja sve znam. Naravno bio sam ogorčen, odmah sam zatražio da mi pokažu te poruke i da mi se ispriča cijela priča. Počela je velika sumnja u trenere. Kad je taj dan Siniša Kovačić stigao u Karlovac po mene, mene je poslao u auto, a on je brzo pokupio (potajice) novac ne znajući da sam saznao za novac. I njemu i Hrvoju Kišasondiju sam rekao da znam za novac i da želim svoj dio kako smo i imali usmeno dogovoreno, 80% meni, 20% njima. 
Ali oni su pobjesnjeli, počeli izvrdavati nekim objašnjenjima, kao da je to moralo biti neko iznenađenje za mene, da oni to tako godinama rade, da mi oni nikad ne bi ništa lagali i uzeli. I na kraju sam dobio 140€, što nikako nije onih 80% koje smo dogovorili. Nakon tih laži i te prevare za koju jedino imam dokaz, vjerujem da sam i za ostale gala večeri na koje su me vodili da se borim, u Slovačku, Austriju, Mađarsku, dobio neki honorar, ali su ga oni zadržali za sebe (imam poruke od drugih boraca koji su na istim galama dobivali honorar). Napustio sam klub. U klubu je ostao i taj MOJ pojas i naravno želio sam ga natrag. 
Nakon nekoliko upita, uvijek sam dobio negativan odgovor. Zamolio sam brata da ode po pojas. Brat ih je slučajno ugledao u gradu i pitao ih kad će vratiti pojas i dio novca, Siniša se počeo derati i prijetiti (ima snimljeno na gradskoj kameri u centru Čakovca), dok je Hrvoje ostao tiho. Znači pojas nikako nisam mogao vratit samom sebi. 
I tada sam odlučio da ću Siniši uzeti njegove kako bi on meni vratio moj, i tu bi naš put završio. Uzimam pred kamerama i pored zaštitarom dva pojasa kako bi me u ponedjeljak nazvali bivši treneri da se zamijenimo. Nije bilo tako, oni su me prijavili. 
Svoj čin sam bez odupiranja i izmotavanja priznao na policiji, jer sam bio svjestan kamera samo nisam imao drugo rješenje kako da dođem do svog pojasa, pa sam mislio da će me dotični treneri nazvati i vratiti meni moje, a ja njima njihovo. Pojas su mi nakon nekoliko dana ti isti treneri uzeli preko federacije, što je pravno trebao biti legalan čin oduzimanja pojasa. 
 Nisam nikakva zvijezda niti sebe vidim kao takvog, običan sam dečko. I nikako sebe ne bih nazvao lopovom, to je jednostavno bio potez očajnog dječaka, borca koji nije imao izbora. 
Našao sam novi klub i nakon što moj prijatelj i borac Vilson Kuqi odradi meč za koji se zajedno spremamo, ja počinjem tamo trenirati. Svi vi koji me omalovažavate, stanite u ring i pokupite par direkta u nos i ja ću vas onda pitati čiji je osvojeni pojas, moj ili njihov, hvala. 
Zahvalio bi se i dečkima (Jurici Škorancu i Mariu Agatiću) koji su ovih dana također bili objavljeni u video klipovima koji su me vrijeđali, ali nisu napomenuli da su do 20kg teži od mene, te da sam ja junior, a oni senijori i da treniraju više od 10 godina, dakle nisu sparing partneri iz moje kategorije. 

Hvala svim fb prijateljima, poznanicima, borcima i trenerima koji su me podržali u mojoj borbi za moj pojas na društvenim mrežama, ali nažalost nismo (još) uspjeli. Sami prosudite dali sam lopov ili žrtva „uhodanog tima“?!

Na slici: Luka Vrbanec nakon treninga 

E sad se ja pitam, ne bi li ovdje trebale reagirati neke institucije, između ostalog i državna pravobraniteljica za djecu?

Beeeeeeeee - glas naroda (ili proglas jednog građanina)

Zar smo zaista samo stoka sitnog zuba, glupe ovce koje slijepo slijede ovna, kreature i marva koja nije sposobna misliti svojom glavom?
Pa kako nam ne dojade svakodnevni  napisi o javnim krađama, prijevarama, ilegalnim lobiranjima, šikaniranju radnika, zlostavljanju djece? Zar zaista na sve to znamo samo gurnuti glavu u pijesak?
Zar je rečenica "Ne valja se s rogatima bosti" zaista naša misao dana, mudra izreka, životna filzofija?
Kakva smo to mi pravna država gdje nam opravdano osumnjičena za koruptivna djela odlazi u Sabor da bude narodni zastupnik? Izađe iz pritvora, ode na frizuru i smije nam se u lice kakve smo to mi budale!
Kakva smo to mi pravna država gdje čovjek koje je pravomoćno osuđen, u nazovi zatvoru, igra golf i smije nam se u lice kako smo mi glupi, a on je pametan?
Kakva smo to država gdje gradonačelnik ili načelnik skoro svakog grada ili općine , a ne samo metropole, vlada po sistemu "One man show"?
Jesmo li normalna država kad nam ministar prosvjete odlazi kod crkvenih poglavara po upute za rad, a predsjednik Sabora sekularne države govori kako Crkva i državna vlast moraju surađivati?
Je li normalno da učitelji dijele djecu po socijalnom statusu, a onda se žale da nemaju potporu roditelja?
Je li normalno da razni treneri i vlasnici klubova iskorištavaju djecu za vlastitu dobit?
Je li normalno...?
Ma u ovoj državi ništa više nije normalno, a najmanje je normalan narod koji to dozvoljava!
Nije izlaz u odlasku iz Hrvatske, nego je izlaz u ostanku naroda u Hrvatskoj, a svim ovim Merzelicama, Sanaderima, Vidoševićima i ostaloj pokvarenoj robi oduzeti sve, ali sve, ne samo materijalna dobra, nego oduzeti  i ljudsko dostojanstvo kao što su oni oduzimali svima nama, i prognati ih iz države. Oni neka napuste Hrvatsku, a ne mi, a ne mladi, a ne sposobni. A ne da ih još na račun države pazimo i mazimo u zatvorima koji im na kraju ispadaju  privremene rezidencije.
Prestanimo kukati, a tražiti od drugih da nešto promijene. MI sami moramo donijeti promjene!
Mi moramo reći da nećemo financirati Mamićeve potrebe, a on će stavljati lovu u džep od prodaje igrača bez poreza, a Zagreb i Hrvatska će mu graditi stadion.
Mi moramo reći Karamarku da nismo zaboravili koliko nas je HDZ pokrao, jer je to još uvijek onaj isti HDZ sa onim istim članovima.
Mi moramo reći  Milanoviću da svoju prepotenciju prodaje svojoj familiji, a ne nama, i neka u labirintu loših poteza svoje vlade luta sam, bez nas.
Mi moramo reći lokalnim šerifima da kako su došli, još brže mogu otići.
Svima njima moramo dati do znanja da račune moraju polagati ovom narodu, a ne partnerima u lopovluku.
I kad se učitelji vrate svom istinskom zvanju, onda će ih djeca ponovo cijeniti,a roditelji podupirati.
I kad tatini sinovi shvate da i za njih vrijede prometna pravila, bit će manje poginulih na cestama.
I kad državna pravobraniteljica za djecu stane na kraj iskorištavanju djece od strane raznih trenera i vlasnika klubova, djeca će ponovo uživati u sportu, a ne sjedenju pred računalom zatvorena u svoj svijet.
Kad će policija doista loviti kriminalce, sprječavati pljačke od strane "osoba poznatih policiji" i osoba poznatih policajcima privatno, onda će ih građani ponovo poštovati.
Kad Crkva prestane gurati nos u državne poslove, pomete ispred svojih vrata, i vrati se propovijedanju vjere, onda će opet imati hram pun vjernika.
Kad se Todoriću ukine monopol nad otkupom voća i povrća, onda će seljak biti zadovoljan.
Kad se prestanu graditi razne Arene za jednokratnu upotrebu zbog prestiža i s tim novcem izgrade tvornice, možemo govoriti o uspjehu.
Ali ono najvažnije, kad mi, svi odreda, shvatimo da svu tu nepravdu, sve te prijevare, sva ta iskorištavanja, sva ta zlostavljanja, sva ta ponižavanja, da mi sami omogućujemo to, kad se trgnemo, i shvatimo da zaista naš glas odlučuje, onda će i nama biti bolje.
Jer sve dok ignoriramo izbore na kojima MI odlučujemo, jer sve dok samo šutimo i bezdušno promatramo sve to, drugo nismo ni zaslužili.
Osim osude naše djece!

Zahvala poslodavcima i firmi

Lijepo je znati da  moji nadređeni čitaju moj blog, a još je ljepše vidjeti da (pozitivno) reagiraju na prijedloge iznesene u blogu. I zato hvala nadređenima što je tako brzo popravljen stroj u pogonu u kojem radim, no to bi vjerojatno prije ili kasnije svakako bilo urađeno. Ono što me baš razveselilo je što su reagirali na prijedlog za postavljanje rasvjete na vanjskom mjestu za pauzu, danas je montirana!
A vi, dragi čitaoci, da ne mislite da sam stao sa pisanjem knjige, danas objavljujem još jedan dio najnovijeg poglavlja (iako sam rekao da više neću), iz kojeg bi se moglo razlučiti da ima još onih koji za štošta mogu zahvaliti svojoj firmi, samo iz potpuno drugih razloga.

PS: Nadređeni, nemojte se bojati, neću žicati da mi sponzorirate izlazak knjige :)

**************************************

K A D   S E   S A   S R C E M   K U H A, K U H A   S E  

G R U P N A   J U H A

Znate onaj osjećaj kad vam se čini da vam jednostavno nešto nije suđeno? Hrvoju se činilo da direktoru jedne velike prehrambene industrije jednostavno nije suđeno da dođe u restoran u kojem je Hrvoje radio, a da mu ne budu zapaljene hlače.

U tom restoranu bio je jedan lijep kamin, u kojem se vatra ložila, osim za ugođaj u sali, i za pečenje jela ispod peke i ražanj. Kamin, kao i svaki kamin, ima svoj dimnjak. Dimnjak je, kad je bio rađen,  iznutra obložen daskama,  koje su vrli majstori nakon završetka posla zaboravili izvaditi. Pa se tako poklopilo da je tog jednog dana spomenuti direktor bio na poslovnom ručku sa Hrvojevim šefom, jer je tadašnji Hrvojevoj šef , osim restorana sa teniskim terenima, imao i veleprodaju i trgovački centar. I dok su oni tako lijepo ručali, zapalile su se daske u dimnjaku, pa se zapalio krov, pa su Hrvojev šef i direktor skočili gasiti požar. Tada su direktoru prvi put gorjele hlače.

Jednom kasnije opet su ručali, ovaj put na terasi. Čak su se i šalili kako su se sjeli za stol  na terasi najdalje od kamina da budu na sigurnom. Hm, da, to su mislili!

Dakle, ručak teče, pa prvo aperitiv, pa hladno predjelo, pa juha, i dođe vrijeme za glavno jelo, koje je servirano na ovalu, pa Hrvoje nosi grijač za plate, ne električni već onaj na plamen. Ima posudica sa uljem, koje se zapali i posudica se stavi ispod plate. Jedini je problem ako vam se odvoji dno posudice, a zapaljeno ulje razlije po hlačama direktora.

I tako je direktor gorio drugi put. Barem koliko Hrvoje zna.

No što se tiče direktorovih menadžera, to je d(r)uga priča.

Znali su oni povremeno doći kod Hrvoja u restoran, na opuštanje od stresnog posla.

Pa dok su se okupljali, malo se nešto pojelo, malo više popilo. Pa se onda igrao tenis, bela, i usput, naravno pilo.  E sad, nitko nije htio pokazati da ne može popiti, da je, kako se to u narodu kaže, slabo baždaren, a opet, treba izbjeći da budeš pijan među prvima. Pa su oni koristili stari narodni recept, i potajice, skrivajući to jedan od drugoga, odlazili u kuhinju na čašicu ulja. U kuhinji su već znale padati oklade koji će prvi doći, a bilo je i vezanog klađenja, kojim redoslijedom će dolaziti.

I tako bi došlo vrijeme večere, pa je onda red da se i fino večera, malo još porazgovara o poslu ili obiteljskom životu. Tako dugo dok ne bi svi ostali gosti napustili restoran. Onda se išlo telefonirati. Zvale su se djevojke sa platnog spiska za društveni život. One su uvijek brzo dolazile, i dok su one malo pojele, menadžeri su već počeli polako ih zagrijavati kako bi one mogle poslije njih zapaliti. Hrvoje bi zaključao vrata, ugasio svjetla, i otišao u kuhinju čekati kad će dečki svršiti sa svojim igrama. Znali su oni izaći i bez da ih Hrvoje isprati. Račun će se ionako kasnije fakturirati i vrlo vjerojatno će to biti kompenzacija.

Nije to bilo ništa novo Hrvoju. On je bio konobar, i to na glasu kao profesionalan konobar, koji voli svoj posao i kvalitetno ga radi.

I zato je Hrvoje uvijek profesionalno odradio svoj posao, i kad je direktor tekstilne industrije sa stoljetnom tradicijom u stečaju svečani ručak svoje obitelji povodom sinove promocije stavio na račun firme u stečaju, odradio je Hrvoje profesionalno svoj posao i kad je ravnatelj srednje škole tehnički stavio račun na teret škole kojoj je ravnatelj, jer si je liberalno objasnio da to što je ručak bio za obitelj, vezano uz školstvo. Jer priprost narod ne shvaća koliko slobodnog vremena oni otimaju svojoj obitelji da bi to svoje vrijeme posvetili stranci i poslu, ili poslu i stranci, ili stranačkom poslu, koja verzija vam draža.

      A šefovima svejedno tko plati, glavno da je plaćeno, jer novac je uvijek mio, ma koje vjere bio.

 

Sloboda je kip u Njujorškoj luci

Započnimo ovaj članak Općim načelima Kodeksa časti hrvatskih novinara:
"Pravo na točnu, potpunu i pravovremenu informaciju te slobodu mišljenja i izražavanja misli jedno je od temeljnih prava i sloboda svakog ljudskog bića, bez obzira na rasu, boju kože, spol, jezik, vjeru, političko ili drugo uvjerenje, nacionalno ili socijalno podrijetlo, imovinu, rođenje, naobrazbu, društveni položaj ili druge osobine. Iz tog prava javnosti da bude upoznata s činjenicama i mišljenjima proizlazi i cjelina obveza i prava novinara. U svom su radu novinari dužni braniti ljudska prava, dostojanstvo, slobode i vrijednosti, uvažavati pluralizam ideja i nazora, opirati se svim oblicima cenzure, pridonositi jačanju pravne države i kao dio javnosti sudjelovati u demokratskoj kontroli moći i vlasti. Novinari se pridržavaju Ustava i zakona Republike Hrvatske, njeguju kulturu i etiku javne riječi i uvažavaju civilizacijska dostignuća i vrijednosti. Njihova je obveza pridržavati se profesionalnih etičkih načela. Ovim se Kodeksom utvrđuju ta načela te štite neotuđiva prava pojedinaca i pravo javnosti na informaciju."

Kakvo je Vaše mišljenje o novinarima u Hrvata?
Preformulirat ću pitanje: ima li u Hrvatskoj profesionalnih novinara?
Ja, naravno, ne čitam apsolutno sve novine u Hrvatskoj, ne pratim apsolutno sve vijesti u Hrvatskoj, ali sam unatoč tome mišljenja kako u Hrvatskoj fali pravih, profesionalnih novinara.
Naime, gdje god se okrenete, novinari su uz političare i svećenike najveći ponuđači neistina, poluistina i friziranih vijesti.
Pogledajmo prvo lokalne novinare, bilo iz lokalnih tjednih novina ili lokalnih TV postaja. Prva stvar koja je svima njima zajednička je reketarenje! Da, dobro ste pročitali, reketarenje! Dakle, nema šanse da oni izvijeste o nečemu ili nekome ako taj nije zakupio oglasni prostor kod njih. Vi ste sazvali presicu, oni će se odazvati, ako imate kakav domjenak vrlo rado će se pogostiti, ali će vam jasno i glasno dati do znanja: nema pisanja o vama ako ne zakupite oglasni prostor! To naravno ne važi kad je u pitanju senzacionalizam. Onda će vas proganjati kud god vi makli. Neki tip koji se preziva kao i vi napravi neko kriminalno djelo, i još ako je k tome iz vašeg kvarta, uzročnik je toga da vam rano ujutro zvoni telefon, zove vas novinar ako ste u rodu s tim tipom pa bi onda mogli dati izjavu sa svekoliku javnost.
Pogledajmo dnevne novine u Hrvata! Nema NITI JEDNIH objektivnih, sve su na pragu žute štampe, ili su već odavno prešle taj prag. Ili su politički obojene čak i više nego političari u tim strankama. A naslovi su nevjerojatna kombinacija senzacionalizma i kako se to kaže "izvučeni iz konteksta", pa često ispadne da naslov uopće nema veze sa sadržajem članka, pa, da malo karikiram, očekujete članak o pornografiji, a ono članak o nedjeljnoj misi, i to u Kini.
Prošarate li po online portalima, ispada da je svaki portal osnovala neka udruga, bilo vladina bilo nevladina, ili i opet neka stranka, no barem je tu veći izbor, pa među osnivačima ima i stranaka sa  tri člana, predsjednikom stranke, njegovom ženom i tajnicom. Novinari na portalima, (ako se to zove novinarima, ne znam, možda ima neki stručni online naziv) su još među najgorom vrstom novinara, jer oni čak vjeruju da su objektivni. Naime smatraju da su njihove hipoteze opće prihvaćene činjenice, i tu nema mrdanja.
I na kraju, pogledajmo nacionalne TV postaje, njihove novinare, reportere, izvjestitelje. Posebno ću naglasiti onog Vicka sa NoveTV, taj niti ne zna hrvatski jezik, nego dere sa onim svojim groodskim naglaskom. Bilo bi zanimljivo vidjeti i čuti reakcije gledatelja da tako izvješćuje neki novinar sa zagorskim naglaskom.
A što je zajedničko svima njima? Svi su lijepi, zgodni, bijelih zubiju, preplanula tena, visoki metar i žilet, i svi zamuckuju, hmkaju. omkaju, amkaju, umkaju i emkaju, svi završavaju priloge i javljanja sa nekom dubokoumnom, srcedrapajućom rečenicom, i svi se uopće ne dotaknu srži problema, teme javljanja, niti zagrebu malo ispod površine. Za primjer u nekoj temi uzimaju ljude koji su s druge strane poznati po rasističkim stavovima, kriminalnim radnjama, gospodarskom kriminalu i sl., ali to zaborave napomenuti.
I dok svi takvi izvještavaju za koliko se koji političar prodao, za koliko je koji nogometaš prodan, ja njima upućujem pitanje: Za koliko ste prodali svoju novinarsku čast?

Izdvojit ću jednu novinarku koju cijenim, a to je Ivana Petrović. Ne slažem se uvijek s njenim mišljenjem, ne podržavam uvijek njene stavove, ali cijenim njene priloge: imaju glavu, imaju rep, imaju obrazloženje, imaju stajalište obiju strana, jednostavno imaju smisao.
I naravno, tu je još Zoran Šprajc, kojeg morate cijeniti zbog njegove originalnosti, a često puta i dobro upućene žaoke.