"Profesionalnost nije taktika, već moralna vrijednost"

Kažu da je u Hrvatskoj recesija. Kažu da se u Hrvatskoj teško živi. Kažu kako je mnogo nezaposlenih, kako je teško naći posao, poduzetnicima je teško naći nove poslove, pogotovo one koje mogu i naplatiti.
Kažu da mnoga poduzeća mogu samo sanjati o ugovorima koji bi im osiguravali  posao dugoročno, uz redovito plaćanje njihovih radova i usluga.

Oni koji nemaju posao, sanjaju o poslu, oni koji imaju posao, sanjaju o dobro plaćenom poslu.
Oni koji daju posao, mijenjaju radnike kao čarape jer ih na raspolaganju ima 1000 za svaki dan u godini, osim ako se ne radi o nekom zasita deficitarnom zanimanju, ili, što je vjerojatnije, zaposleniku po rodbinskoj, stranačkoj ili mito vezi!

Isto tako činjenica je da poslodavci zbog velike ponude radne snage traže savršenog, i tu griješe, jer savršen ne postoji. Realno savršen je onaj koji se non-stop uz posao usavršava i nadograđuje, usvaja nova znanja i tehnologije!

Isto tako činjenica je i da ima onih radnika koji žive po socijalističkom sistemu, pa nakon što se kod kuće narade, recimo na polju ili nekom fušu, dolaze na posao odmarati.

I uza sve navedeno, razuman čovjek bi očekivao da se u takvim uvjetima poslovanja i rada pojavljuje profesionalnost zbog ogromne konkurencije, i među radnom snagom i među nuditeljima usluga ili radova.
No da, čovjek očekuje, i to bi bilo razumno, no ipak...

Prijevozničko poduzeće VINCEK  na svojoj web stranici između ostalog ima istaknuto i slijedeće: "Kvalitetu autobusa i profesionalnost vozača mogu potvrditi i mnogobrojne turističke agencije, župe, udruge i drugi zadovoljni korisnici naših usluga."

Pa razmotrimo malo tu profesionalnost vozača i da li su svi korisnici usluga zadovoljni.
Poduzeće Vincek  uz još neke prijevoznike vrši prijevoz radnika za jednu poveću firmu u Trnovcu Bartolovečkom. Nije to mali posao jer je u pitanju tridesetak linija, sve tri smjene svih sedam dana u tjednu!

Na području sjeverozapadne Hrvatske postoji jedna specifična radio-stanica koja emitira muziku koja je najvjerojatnije snimljena po nekim feštama uz kreštavi razglas, i to tamo negdje u 4 ili 5 sati ujutro kad glasnice više ne prate tražene tonove, i puštaju ono što nazivamo cajkama.
Naravno da svatko može slušati muziku koji voli, ali u pravo vrijeme na pravom mjestu. Za očekivati bi bilo da se u javnom prijevozu slušaju neutralne, a ne specijalizirane radio-stanice. I kad tog profesionalnog vozača zamolite da promijeni radio-stanicu, on Vam se nasmije u lice i pojača radio. A kad dovezu ljude na parkiralište firme koja plaća njihove usluge, onda se međusobno hvale kako je koji ušutkao nezadovoljne!

Kad krenete na posao, od Vas se očekuje da sve kućne brige i probleme ostavite kod kuće i budete koncentrirani na posao, no kad Vas i do sat vremena putovanja na posao, i to svaki dan, mrcvare takvom muzikom, ne možete doći na posao baš nimalo nefrustrirani!

Zatim, na oglasnoj ploči te velike tvrtke stoji i službeni vozni red, no normalno, taj službeni vozni red ne važi za šofere spomenutog prijevozničkog poduzeća, oni imaju svoj vozni red i radnici ako žele stići na posao moraju se pridržavati njihovog.

A kao šlag na tortu, svakih par dana jedan šofer redovito zaspi.
Posljedice za radnike: kasne na posao, a naravno, nakon osam sati noćne smjene moraju još koji sat provesti na kiši čekajući kad će i kako doma!
Posljedice za šofere: očito nikakve kad si mogu dozvoliti da opetovanu zaspu!

I sad se ja pitam, gdje je tu profesionalnost? I kako to da se to prijevozničko poduzeće ne boji da će izgubiti taj ugovor o prijevozu putnika, koji je, napomenimo usput, dugoročan i redovito plaćen!?
A predlažem i ovoj povećoj tvrtki koja je unajmila prijevozničko poduzeće, neka kod mjesečne isplate tom prijevozničkom poduzeću ne odbiju samo svoje troškove, nego i iznos za isplatu prekovremenih sati radniku, jer  krivicom prijevoznika ne može otići kući još koji sat.

POSLOVICA DANA:

Kad biraš, obavezno zaposli odličnog radnika uz veću plaću, a ne osrednjeg uz manju.

P. Drucker

Samo još jedna životna priča

Kad se 17. srpnja 2012. godine naš glavni lik ujutro probudio, nije ni slutio koliko će daljnji događaji tog dana utjecati na njegov život do donašnjih dana, a po svemu sudeći i dalje u budućnost.

Već unazad tjedan dana od tog jutra osjećao je on pritisak u prsima i bol u obje ruke koja je na momente bila takva da bi najrađe odsjekao ruke.
Bio je on u subotu popodne i kod dežurne liječnice koja je rekla da ima grlobolju, a bol u prsima i rukama je refleksija od grlobolje i dala mu antibiotik. No kako mu do utorka ujutro tog 17. srpnja nije bilo bolje, dapače bol je bila i jača, odlučio je otići kod svoje liječnice i zatražiti neke tablete protiv bolova.
Liječnica je napravila EKG, bilo je sve u redu, pa je onda nakon izvjesnog vremena ipak odlučila poslati naš glavni lik na vađenje krvi.
Izvade čovjeku krv, nalazi će biti za sat i pol pa ode kući popiti kavu sa ženom dok ne dođu nalazi. Nalazi došli, pokazuju nešto nije u redu sa srcem, upućuje ga na hitni bolnički prijem, a za sat vremena završava na intenzivnoj coronarnoj jedinici.
Slijedeći dan rade mu ultrazvuk srca, nešto definitivno nije u redu i dogovaraju mu za slijedeći dan koronarografiju u KB "Dubrava". Koronarografiju izvodi dr.Sičaja,i pita on našeg pacijenta je li već kad ranije u životu osjetio takvu bol kao što ima sada, jer unazad 6 mjeseci do 5 godina već je bio jedan srčani udar, za kojeg naš pacijent nije niti znao, a sada ima jednu žilu u srcu stoposto začepljenu i jednu djelomično. I naručuje ga za rekoronarografiju za 6 tjedana, i tako našem pacijentu 21.09.2012. godine ugrađuju 3 stenta. Kod odlaske iz bolnice napišu kontrola kod kardiologa za 3 mjeseca.

I ostane naš pacijent na bolovanju, svakih par mjeseci odlazi na ergometriju gdje su različiti rezultati, ali nikako da završi kod kardiologa ili u Krapinskim toplicama na rehabilitaciji, pa tek nakon upita na jednoj od ergometrija dobiva odgovor: "Naravno da imate pravo! Želite li ići?" Mislim da svi znamo kakav je bio čovjekov odgovor.
I nakon tri tjedna provedenih u Krapinskim toplicama, ergometrija kod odlaska pokazuje gore rezultate nego kod dolaska.
Odlazi naš pacijent i pred invalidsku komisiju, i dobiva objašnjenje da će mu biti bolovanje produženo, ali invalidska mirovina se još neće odobriti jer još postoje mogućnosti liječenja.
No tada naš ministar zdravlja počinje uvoditi red u zdravstvo, i daje bonus liječnicima koji smanje bolovanja, i našem pacijentu njegova liječnica ukida bolovanje. Na radnom mjestu dobiva otkaz uvjetovan zdravstvenim razlozima, jer nije više mogao obavljati svoj posao, i završava na Zavodu za zapošljavanje, gdje još tri mjeseca dobiva naknadu, a dalje nek' živi kako umije.
No uspijeva sam pronaći novi posao, i to takav za koji vjeruje da će ga moći obavljati ograničen svojim zdravstvenim mogućnostima. No kako ipak ima u toku radnog vremena pokoje fizičko naprezanje, njemu se ponovo javljaju bol u prsima i lijevoj ruci.

U međuvremenu je promijenio liječnicu, i nova liječnica ga upućuje na ergometriju, a sa ergometrije preporučuju scintigrafiju srca, na kojoj pak je ustanovljen manji reverzibilni defekt inferolateralno, što ne bi bilo tako strašno da nije na već oštećenoj strani srca. Naravno, piše i da treba izbjegavati fizički napor, brzo hodanje, a kamoli trčanje.
I pita ta nova liječnica našeg pacijenta što kaže njegov kardiolog, razmišlja li o novoj koronarografiji. Koji kardiolog, čudi se naš pacijent, pa bivša liječnica ga nije htjela poslati niti na njegov zahtjev kardiologu jer je bio na ergometriji, i to mu je to, što će mu još pregled kod kardiologa. Ostane nova liječnica malo osupnuta odgovorom, i daje našem pacijentu uputnicu za kardiologa, a naš pacijent mora čekati da prođe 15. lipnja ove godine da se onda tek može naručiti za pregled kod kardiologa.

I sad, naš pacijent ne može ostati na bolovanju, jer je na ugovoru na određeno, ako ostane neće mu produžiti ugovor, a na zavodu neće imati više pravo na naknadu, sa navršenih 50 godina života pred vratima tko će njega danas zaposliti, i to na nekom administrativnom poslu jer drugi ne može obavljati, a od nečega se mora živjeti!
I sad mu preostaje da radi i dalje, troši Nitrolingual dnevno i nada se da je dovoljno izdržljiv da će moći tako do mirovine.
A sve je moglo biti drugačije da se bivša liječnica nije polakomila za bonusom, na sramotu svom zvanju i na štetu pacijenta!