Smjestili me u sobu sa simpatičnim čovjekom, živ po danu, po noći nikad nisi siguran, jer mu se puls u spavanju spusti i na samo 29, pa sestre svako malo dolaze provjeravati da li diše, jer ga telemetrija ne registrira.
Sestre već znam sve od zadnjeg boravka na kardiologiji, dobre, susretljive, pozitivne.
Kako sam ja u noći došao na odjel, onako kako to priliči kardiologiji, u noći, tako je slijedeće noći u našu sobu došao i treći cimer, i tako je naša trokrevetna soba imala četiri stanara.
Ne, nisam pogriješio u matematici, jer sa trećim cimerom je došla i njegova žena.
Dolazila je i ujutro, i popodne, i navečer, kad god poželi, i koliko god poželi. I svaki put je radila neki novi raspored u sobi, prolazila hiljadu puta pokraj svih kreveta neprestano proizvodeći neke zvukove, pozivajući na red sestre zašto njenom mužu stalno nije vlažna obloga (a dolazile su stalno kod njega), pa kako su mu dale samo tri tablete ujutro, a on doma pije četiri. Sa osmijehom na licu se obratila svom dragome i izjavila: Idem ja sad to srediti sa sestrama da se to više ne dešava!
Pa je onda tražila da njen dragi bude sam u sobi. Kad smo danas moj prvi cimer i ja odlazili iz sobe, mislim da bi otvorila bocu pjenušca da ju je imala kod sebe. Naravno, donosila je redovito svom dragom kavu i hranu, a on i šećeraš. Pa se čudila visokom šećeru i sa čime to za miloga Boga hrane njenog muža. Naravno, non stop joj je zvonio i mobitel, a nije se ustručavala niti nazivati u noći svog dragog da malo porazgovara s njime.
Pa je tako saznala i da je jedan drugi pacijent kojemu je ugrađeno u srce isto što i njenom dragom bio na rehabilitaciji u Opatiji, pa kad će njen muž ići u Opatiju, naravno, da će ići i ona, a izvjesni Zlatko ili tako nekako će već srediti da idu kad to njima bude odgovaralo.
Zvala je ona u noći svog dragog i da ga upita koji program na TV gledamo, jer ne gledamo li što i ona gleda kod kuće da odmah prebacimo na taj program.
I non stop je davala svom mužu upute da sestre upita ovo, da ih upita ono, da ih podsjeti na ovo, da ih podsjeti na ono. Pa je on svaki put kad je koja sestra došla u sobu (a dolazile su savjesno često), pitao ovo, pitao ono, podsjetio sestre na ovo, podsjetio sestre na ono.
Kao da nas dvoje drugih pacijenata u sobi uopće ne postojimo. Na sreću, postojali smo za sestre i liječnike.
A da smo moj cimer i ja imali danas bocu pjenušca kod sebe, vjerojatno bismo je otvorili da proslavimo izlazak iz četveroosobne sobe sa tri kreveta!
Sad se samo traži netko tko može pomoći sestrama na odjelu!
Nema komentara:
Objavi komentar