Trebalo je odvesti baku na Rab, kod sina i snahe, i ja sam bio najlogičnija pratnja. Imao sam na raspologanju subotu, nedjelju, u ponedjeljak je bio Prvi maj, znači ima se vremena otići na more i natrag, budući da je onda taj put trajao skoro 24 sata.
Ne sjećam se točno vremena, ali sa stanice Čakovec-Buzovec vlak je kretao oko 19 sati, i dolazio u Zagreb oko 22 sata.
Pa je onda trebalo čekati vlak za Rijeku koji je kretao negdje oko 1 u noći, dolazio u Rijeku ujutro oko 6, i onda je bio jedan jedini autobus za Rab s polaskom u 14 sati, i dolazio na Rab oko 18 sati.
No vrijedilo je truda jer još i dan danas me oduševi onaj miris mora kad se popneš na vrh šumovita brda prema Frkanju i zapljusne te taj miris. Već drugi dan ga nema, ali slijedeće godine, onaj prvi dolazak na vrh brda, i taj predivni miris mora, slobode, pustolovine, što li, je tu!
Uvijek sam volio Rab, a volim ga i dan danas.
Enivej, baka i ja smo stigli, odredište nam je bilo blizu autobusne stanice, ja praktično istovarujem baku kod ujaka i ujne i trčim na vrh brda da udahnem taj miris, jer sutra ga više neće biti.
Vrijeme predivno, sunčano, more već toplo, kome se ide natrag u školu.
U to doba kod kuće još nismo imali telefon, već smo se koristili telefonom kod susjede, čijeg se broja ja sad nisam mogao sjetiti, a htio sam je nazvati da mi da telefonski broj od razrednice (jer oni su imali ne samo telefon, nego i telefonski imenik). Sjećao sam se prve tri znamenke, ali ne i druge tri. I tako je okrenem pozivni za Čakovec, prva tri broja i još druga tri broja proizvoljno, na buf! Javi se ženski glas, i ja lijepo zamolim ako mi mogu pogledati u imenik broj moje susjede i dati mi ga.
Istina, mogao sam odmah zatražiti i da mi pogledaju broj od razrednice, ali kome je to palo onda na pamet.
I ženska osoba ljubazno pogleda i da mi broj moje susjede.
Pa ja nazovem susjedu i zamolim da mi pogleda broj moj razrednice.
I šok!
Broj moje razrednice je bio onaj prvi broj koji sam nazvao na buf, i to je bila moja razrednica!
I zovem ja razrednicu (opet) i sve joj lijepo objasnim kako sam prije zvao, i kako sad opet zovem jer puše bura, nevrijeme, trajekti ne voze, pa ako mi može opravdati izostanak iz škole dok trajekti ne provoze.
Prvo se dobrih pet minuta, iz meni sasvim neshvatljivih razloga smijala ko luda, ali onako, od srca.
I zatim mi je rekla da iz pouzdanih izvora zna da trajekti neće voziti još cijeli tjedan, ali će početi u nedjelju i da me očekuje slijedeći ponedjeljak na nastavi.
E, to ja zovem razrednicom!
I imala je potpuno pravo. Ne znam tko je zaposlio ove na TV prognozi, ali za tjedan dana, u nedjelju, trajekti krenuli i ja sam u ponedjeljak bio u školi!
I savladao zaostalo gradivo, napisao sve testove za odličan, a razrednici, koja mi je predavala hrvatski jezik, jedan lijep referat.
I dan danas, ja neke destinacije povezujem sa doživljajem slike te destinacije, i onoga što sam pročitao.
Imam bujnu maštu (još uvijek), volim čitati knjige povezane s magijom za omladinski rast, ljubitelj sam Harry Pottera, Eragona i sličnih knjiga, i kad ih čitam, u mojoj glavi se odmah stvaraju slike pročitanoga.
I zato me recimo uopće ne privlači odlazak u Dubrovnik. Jest da on ima zidine, ali meni je to samo hladan kamen, koji povezujem sa skupoćom.
Da se Dubrovčani ne bi osjetili uvrijeđenim, ne privlače me niti Pariz, New York, ili neke druge svjetske selendre.
Ali mi je životna želja otputovati na Island, i to će mi vjerojatno biti prva stvar kad odem u mirovinu.
A ta želja za posjet Islandu je sasvim sigurno povezana sa Julesom Vernom i Putem u središte Zenlje.
I zato dragi moj čitaoče, bez obzira na godine, nemoj susprezati maštu, jer mašta donosi divne trenutke, putovanja, a i izlike!
Uvijek u tebi treba ostati dio djeteta, da bi život bio potpun!
Nema komentara:
Objavi komentar