Jer kad imate dobru vezu, sve se mnogo brže rješava.
Zapravo, bez dobre veze ponekad niti ne možete nešto riješiti.
A jučer sam na svoju veliku sreću i ja uhvatio dobru vezu, i to tamo gdje sam najmanje očekivao – među mrtvima!
Jako volim sunčana nedjeljna popodneva.
To je vrijeme kada sigurno znam da sam slobodan.
I od posla, i od ženinog planiranja, i od majstora koji moraju non stop nešto bušiti u zgradi, ma od svega.
Ono baš mozak na pašu i spontano radiš spontane stvari.
Ili pak ne!
Poanta je u tome da možeš sve, a ne moraš ništa.
Kako je žena otišla na cafe-turneju kod susjeda (ne jednina – kod muškog susjeda, već množina – kod nekoliko ženskih susjeda), ja sam odlučio prošetati do groblja i zapaliti svijeće na grob bližnjih pokojnika.
A ovog nedjeljnog popodneva sam čekao i odgovor na jedno pitanje koje nije od životnog značaja, ali me odgovor jako interesirao.
I odgovor je došao kad sam ja već bio na groblju, očistio grob, zapalio svijeće pa malo sjeo, ne zato da uspostavim duhovnu vezu sa drugim svijetom, već da odmorim.
I krenem da pročitam odgovor.
I tada sam shvatio da u životu nisam imao bolju vezu.
Android je otvarao web stranice brže nego što Seve mijenja ljubavi svog života, ili hrvatske repke svoje izbornike, ili Kolinda preseljava svoj ured.
Ma niti Microsoft niti Google nemaju tako brzu vezu kako sam je ja imao na groblju.
Surfao sam brže nego surfer koji bježi pred morskim psom, brže nego što Kimi Räikkönen, Lewis Hamilton ili Fernando Alonso mogu odvoziti Formulu 1.
Jednostavno, to je bila brzina za Nemoguću misiju.
Mislim, ne znam kako da vam opišem tu brzinu.
Eto, ni dug Hrvatske ne raste tako brzo kako je brza bila ova veza.
Ostao sam zapanjen tom brzinom.
Čak sam, zahvaljujući toj brzini, uspio vidjeti i slike Karamarka s košarkašima prije nego ih je obrisao, a i čuti Milanovićev najnoviji biser prije nego ga je i izrekao.
Ne znam što je pogodovalo takvoj brzini, da li to što je groblje na malom brijegu, ili što nema puno živih korisnika na mreži, jer mrtvi imaju svoje kanale i veze, i vjerojatno se već pripremaju za dolazak na ovaj svijet jer su izbori pred vratima.
A nema boljeg medija za vezu između ovog i onog svijeta nego što su izbori.
A i jeftinije je, ne treba plaćati autobuse kao recimo za živuće iz drage nam Hercegovine i ostalih bratskih država.
Ali ti autoputi bratstva i jedinstva već spadaju u prometne veze.
Jedan primjer loše prometne veze u Hrvatskoj su željeznice.
Hrvatske naravno.
Ukinulo se vlakova i vlakova sa voznog reda, i sad naše kumice, đaci, studenti, a i šire, imaju problema sa vezama, a bome i sa kondukterima.
Svake školske godine za učenike koji putuju vlakom ista priča oko K-18.
Iskaznica za učenike i studente K-18 kupuje se na putničkim blagajnama kolodvora po cijeni od 20,00 kn. Za izradu iskaznice K-18 potrebna je osobna fotografija i ovjerena originalna potvrda škole ili fakulteta.
Iskaznica K-18 vrijedi za jednu školsku godinu.
Zapravo vrijedi dok se, uobičajeno na početku svake školske godine, HŽ, Vlada, županije i gradovi ne dogovore tko će snositi dio troškova.
No tu iskaznicu K-18 đak kupuje i ona je njegovo vlasništvo.
Sve dok se ne nađe neki isfrustrirani kondukter, iskoristi svoj službeni položaj i otuđi tu K-18 đaku jer je istekao rok trajanja.
Bez obzira što je rok trajanja istekao, ta iskaznica je vlasništvo tog đaka i kondukter je zapravo napravio otuđivanje tuđe imovine zloupotrebljavajući svoj službeni položaj, a da ne pričam o tome kako je to dijete došlo kući svo drhteći i u šoku, da bi onda briznulo u histerični plač.
No što možemo tu učiniti, kad svi znamo kako se dobiva posao u državnim firmama – samo uz dobru vezu.
A to je već ona veza “ruka ruku mije”.
A te veze su najgore.
Pa dragi moji živući čitatelji, pitam vas: DOKLE?
Nema komentara:
Objavi komentar