Tamo je običaj, kada ide svadbena povorka na vjenčanje u crkvu, i pri povratku sa vjenčanja u crkvi, da ispred kuća putem kojim se kreće povorka domaćice i domaćini iznesu stolove na kojima je ponuđeno piće da se svatovi okrijepe. To piće je u pravilu alkoholno, i to žestica (lozovača, travarica prvenstveno) , iako ima i vina i bevande, a ponegdje i kave . Pa sad, što su mladenci omiljeniji u selu, više je tih stolova na tom putu, a red je zastati kod svakog stola i primiti ponuđenu okrepu od domaćina ili domaćice kuće ispred koje se povorka zatekla, pogotovo mladenac i mladenka. Dok se mladenka još nekako i izvuče da popije baš kod svakog stola, mladenac nema šanse da prođe, a bez da isprazni čašicu. Pa nekako dospiju do crkve, hvala Bogu pa ima i stolica da mladenci malo sjednu i odmore. Za vrijeme obreda, ispadne da vjenčani kum ima veću tremu nego mladenci pa mu se prstenje odkotura tamo negdje ispod oltara, no nakon malo puzanja na sve četiri i prstenje dođe na sigurno, a zatim i na prste mladenaca.
Pa obred završi, mladenci su sada vjenčani, i povorka krene natrag prema domu mladenke da se proslavi vjenčanje.
I povorka opet mora proći pokraj onih silnih stolova, svatovima se i opet nudi okrjepa, a mladencu sada već i nije problem popiti još koju, jer mladenac je s kontinenta, pa mu godi svježi morski zrak i lagana burica, a bome i komentari kako ovaj puta ima jako puno iznešenih stolova.
Tako je prije 25 godina, ili frtalj stoljeća, kako velim ja, ili kvarat stoljeća, kako me ispravlja moja žena, na današnji dan, trećeg veljače, godine 1990. započeo moj bračni život, sa svim usponima i padovima koje brak nosi, no što ću, kakva je, takva je, ali ja sam je izabrao i moja žena je
(Evo i sad mi preko ramena kontrolira što ću napisat)
Nema komentara:
Objavi komentar