Okupio se lijep broj zainteresiranih
Atmosfera je bila odlična
Posjetila nas je i ekipa TV Srce
Moderator je bio Marijan Belčić, novinar-urednik županijskog lista "Međimurje"
Čak sam i ja nešto pričao
Bilo je i pisanja posveta onima koji su odlučili kupiti knjigu
A i uživanja u poslasticama koje su mi za promociju pripremili moji poslodavci
Druženje se nastavilo i nakon službenog dijela
A za kraj sam ostavio dio iz onog što sam i dobio za uspomenu, sadržaj potpisanog primjerka izlaganja moderatora Marijana Belčića:
...
Pa tko je napisao to štivo, koje ipak ne govori samo o ljudima označenim apozicijama iz naslova?
Gorkić Taradi rođen je 10.listopada 1964. godine u Čakovcu. A to znači da je danas u onoj kategoriji za koju se kaže: pa gle, danas ti već svaki šmrklivec ima prek pedeset...
Od malih nogu vezan je uz svijet ugostiteljstva, zarađujući za školske knjige u restoranu svog ujaka. S kratkim izletima u radništvo, ipak je skoro cijeli radni vijek proveo radeći kao konobar, u Hrvatskoj i Njemačkoj.
Nakon problema sa srcem, vraća se u ugostiteljstvo, ali i upušta u političke vode, pišući pri tome blog protkan satirom o politici, ali i svakodnevnim malim stvarima koje život znače. Pisao je u školskim novinama, pisao je za lokalni tjednik i omladinski časopis, ubrao i na nekoliko literarnih natjecanja koju nagradu, danas u tremi čeka naše reakcije na misli koje je zarobio među korice knjige...
Gorkić Taradi je drugi autor po čijim sam ja rukopisima nešto švrljao i prčkao kao urednik, pa se, evo moram pohvaliti: na mom primjerku njegovom je rukom posveta: Hvala mentoru!
...
I kakav je to osjećaj? Upravo prelijep. I sad već imam dva razloga praviti se važan, oba namjeravam do krajnjih granica eksploatirati...
Tako je, naime, najlakše samog sebe uvjeriti, na tuđem uspjehu, da ipak nisam ja bilo tko, zar ne?
No, ne mislite valjda da ću vam ja večeras ovdje interpretirati sadržaj Gorkićeva djela... Zapravo hoću, pročitat ću vam neke rečenice uz pripadajući dramski naboj u mom nikotinom oplemenjenom glasu, ali u sadržaj knjige morate zaroniti sami...
I pripremite se: niz sjajno zapisanih impresija i promišljanja čita se u dahu, jer moram vas upozoriti:
Taj Gorkić, to je nepočešljano gusto runo misli, ali onih koje imaju samo oni dovoljno nadareni za - moderno se to kaže - for thinking out of the box - za razmišljanja izvan okvira, jer lako je to uočiti u knjizi: Gorkić se ne da okovati predrasudama, klišejima, besmislenim konvencijama, grčevito čuva pravo na slobodu uma i tako i promišlja...
Slobodno, jednostavnim, do bola efikasnim rječnikom koji pogađa svaki put bez suvišnih okolišanja u bit teme. I da, kad mu se baš hoće poigrati riječima, onda smo nastradali: uspijeva razviti i držati misao od amebe do Adama. od Adama do AVNOJ-a i od AVNOJ-a do naših dana i Zokija blago si ga nama, ali ne gubeći u tom rasponu nit s kojom je krenuo presti misao. Pogledajte to u jednadžbi koju ćete naći naslovljenu s "pošten plus jeben jednako političar".
Oprostite mi na rječniku, nadam se da nema mlađih od 14 godina ovdje...
No, ne računajte samo s teškim temama u rukopisima, ima i lakših, dakako i ideja koje su nam svima prihvatljive.
Na primjer: uz otočić koji je zamislio za odmor Gorkić, nadam se da postoji još jedan, za mene...sa svjetionikom, nešto zelenila, obiljem riba za pecanje i stabilnom internet vezom. Što bi čovjek poželio više u kreativnoj samoći?
Dakle naći će se i zanimljivih putopisnih crtica, ali i sjajnih geg-pričica, jer Gorkić je izuzetan promatrač, znatiželjan do bola, ali ne i voajer!
Ne promiče mu ni jedan detalj vrijedan promišljanja, sluša (ne uvijek vlastitom voljom) što sve ljudi prevale preko usta, pa kad mu se učini da bi nešto trebao prikazati u literarnoj karikaturi, lukav je: priča nam vic...
...
Dakle u ranoj je mladosti Gorkić još počeo kljucati po pisaćoj mašini (tipkovnice onda još nismo mogli ni izmaštati), ali danas je, vjerujem, sretan što nije postao novinarom...I u novelističkom ili romanesknom štivu može se, možda još i bolje no kroz prolazne novinske rukopise, pisati o temama kakva je dostojanstvo čovjeka u radu.
Pitate se koje dostojanstvo? Pa ono zbog kojeg bi mnogi od nas trebali ustati i mnogom poslodavcu ili njegovom s lanca puštenom šturmnbanfireru u nekoliko kratkih jasnih rečenica sjetiti se majke, oca, sveca zaštitnika i rodbine sa svojtom...
To se zapravo nitko i ne usuđuje, pa onda ljudi od pera, Gorkić na primjer, pišu o tome, blogiraju, vrište da nešto treba, nešto se mora...
I napisao je zašto nije novinar (nisam siguran da je to ikada želio biti, siguran sam samo da mora, baš mora pisati jer je brzo naučio da je slušatelja koji razumiju malo),a ja mu na žalost, s više od tri desetljeća profesionalnog novinarskog staža moram supotpisati razornu, ubojitu točnu dijagnozu novinarstva danas, vjerujte Gorkiću, uzmite sve što mi pišemo s rezervom...
...
Ali znate, nismo mi novinari sasvim sami krivi za sve što pisci pokušavaju popraviti (i hvala im na tome), do svega toga nas je dovela kasta u koje se regrutira pripadnike na sasvim poseban način, javnim natječajima, za koje je Gorkić smislio izvanrednu inovaciju, radi uštede naših živaca, novaca, vremena.
...
E sad, tko zna čitati, pa nije moguće da je čitao samo natječaj, a ne i ubojiti komentar naše žalosne zbilje...
Iz žalosne zbilje Gorkić nas ponekad želi odvesti u malo predaha, pa ima čak i "SF" pričicu, a i ta je u čvrstoj vezi sa stvarnošću...
I na kraju, Gorkić se, kao i mnogi autori koji su čvrsto s nogama na zemlji, u realnom svijetu, u čupavom dnevnom životnom okršaju s problemima, ipak ne da smesti. On zapravo nas želi navesti ne da vjerujemo, već da počnemo promišljati o svojim vjerovanjima i uvjerenjima, pa nam podmeće vrhunski cinizam pod nos tvrdeći da mi sve imamo...samo nam točno piše što imamo, da se ne bi smeli u promišljanju...
No mojeg je dosta, sve ovo možemo raspraviti u sekcijama za stolovima, pokušajte napraviti miješana društva da se baš na prvi pogled ne primjeti tko nosi koju apoziciju iz naslova knjige Gorkića taradija "Konobari, kurve i političari".
Nema komentara:
Objavi komentar