Psihijatrijski ogled školstva iz laičkog kuta

Danas sam bio u Zagrebu i jedan slučajan razgovor me naveo na pomisao kako bi svaka osnovna škola trebala imati vrt u krugu škole, pa da svi učenici znaju da salata ne raste u dućanu.
Korist bi bila višestruka:
- učenici bi saznali kako raste voće i povrće
- dio nastave bi proveli na svježem zraku
- školska kuhinja bi imala besplatan izvor dijela namirnica, i to zdravih
Mislim da bi to trebali uvesti u kurikulum nekog obaveznog školskog predmeta, tipa nekadašnjeg Domaćinstva, ali naravno poprilično promijenjenog programa. Naravno, vjeronauk treba izbaciti iz škole, njemu je mjesto samo u crkvi, jer je protuustavan, budući da zbog njega sva djeca u školi nisu ravnopravna. Zapravo bi u tom predmetu mogli spojiti domaćinstvo, tehnički i seksualni odgoj, čak pomalo i travarstva, tipa od kojih biljaka, cvjetova se mogu napraviti dobri sokovi.
Mislim da bi to učenicima apsolutno koristilo, a vjerojatno i nastavnicima.
Jer nastavnici bi morali biti uzor učenicima, zar ne?
Osim kad nisu!

Recimo, u školi se organizira predavanje za sve učenike i nastavnike vanjskog predavača, i zbog tog predavanja su tog dana skraćeni satovi.
I onda se nađe nastavnica koja bi inače u to vrijeme imala redovnu nastavu da nisu skraćeni satovi, ali ne odlazi na to predavanje jer ima privatnih obaveza.
Hm, a kako bi riješila te privatne obaveze da nastava nije skraćena?
Enivej, od svojih učenika ipak traži da budu na tom predavanju, i oni na njemu ostaju, no dio onih koji putuju ipak odu na raniji vlak da jednom ne moraju čekati još sat i pol poslije nastave na vlak.
I spomenuta nastavnica ih slijedeći dan kori zašto nisu ostali na predavanju, što je i u redu, ali da li je to u redu činiti sa izjavama tipa "Zarili ste mi nož u srce!" i još nekoliko takvih slikovito patetičnih?
Ako uzmemo u obzir da ta nastavnica ponekad ima običaj jadati se učenicima zbog svojih privatnih, obiteljskih problema, čak na rubu suza, govoreći kako mora odmah poslije nastave žuriti kući, a onda je pri odlasku iz škole učenici vide na piću u obližnjem kafiću, postavlja se opravdano pitanje kako učenici mogu takvu osobu uzimati kao iskrenu osobu, mjerodavnu da im govori o moralu i poštenju?

Rad s ljudima je težak, rad s djecom još teži, a treba znati i preživjeti iznova i iznova prolazak kroz pubertet svake godine nove generacije.
Zato bi možda trebalo pojačati pedagoški aspekt na učiteljskom fakultetu, ali i uvesti povremeni zdravstveni (recimo otvoreno: psihijatrijski) pregled nastavnika, kao što i radnici imaju redovite profesionalne zdravstvene preglede.
Jer dijete mora učiti zdrava, prisebna osoba. Uz roditelje, nastavnik je vrlo važna osoba u razvoju djeteta.
A djecu najviše boli kad primijete da su neka djeca povlaštenija kod nastavnika od druge, i to gotovo u pravilu ona imućnijih roditelja.
Pa znači da bi na učiteljskom fakultetu, osim pedagoškog, trebalo pojačati i socijalni aspekt obrazovanja djece.
I da, trebalo bi zabraniti ono prenemaganje koje je baš izrazito u tom svijetu prosvjete (moja iskrena i duboka isprika svim onim nastavnicima i profesorima koji su jednostavno ljudi, vole svoj posao, znaju prenijeti znanje na djecu, i pri tom ih još navesti da pokažu interes za učenjem).
No, malo sam skrenuo s teme.
Htio sam reći da bi se i učenici i nastavnici morali malo ponovo okrenuti prirodi, jer ako nastavnik usred sata može razgovarati na mobitel i surfati, kako onda očekuje da ga djeca kojima je uzor ne slijede u tome?