srijeda, 16. srpnja 2014.

Samokritika je odlika inteligencije



Jučer se na jednoj društvenoj mreži povela rasprava o lošoj turističkoj sezoni, gdje su prvo svi krivili Vladu RH i ministra Lorencina, no bilo nas je i onih koji krivce vide i u pohlepnim iznajmljivačima soba, vlasnicima restorana, kafića koji dižu cijene do neba da bi utažili svoju pohlepu, (primjer: noćenje za vrijeme Ultra festivala u Splitu u apartmanu za dvije noći za čak 15.216 kuna), a možda bi trebalo napraviti i neku zimsku školu za njih (budući da bi oni ljeti za 3 mjeseca htjeli zaraditi za cijelu godinu), gdje bi naučili da turizam nije dostup krevetu u sobi i  WC školjki, da treba turistima dati još nešto, pogotovo kad je kišna sezona kao ovogodišnja.
Ta rasprava se nekako poklopila i sa mojim prošlim člankom o opsesiji čistoćom, pa se na kraju nekako na to nadovezao i razgovor o higijenskom ponašanju nekih mojih radnih kolega na poslu:
kako može netko otići u WC, obaviti nuždu, eventualno pustiti vodu i ostaviti prljavu WC školjku? Zar se njemu samome ne gadi ponovo doći u taj WC? Zašto taj netko smatra da je iznad drugih i vrijedniji od drugih pa će on naći čistu WC školjku, ali je neće i ostaviti čistom za svog radnog kolegu?

Ima onih koji namjerno ostave da toči voda u umivaoniku. Što misle time postići? To je nekakva osveta? Kome? Firmi? Da joj bude veći račun za vodu? Zna li takva osoba da je voda prirodni resurs? A svi prirodni resursi su potrošivi! I pitke vode je sve manje i manje!
I da odmah raščistimo stvar, koliko sam čuo, takvih primjera ponašanja ima i u muškom i u ženskom WC-u!

I gdje je sad tu poveznica?
Poveznica je da nam nisu uvijek sve krivi drugi, ponekad smo si za neke stvari krivi i mi sami, i moramo snositi posljedice svog ponašanja!

Na početku svog rada u sadašnjoj firmi, došao sam u sukob s jednom Martinom, djevojkom visokom metar i žilet, a moj ručak je teži nego ona. Danas, nakon 6 mjeseci u toj firmi, ona i ja se dobro slažemo. Nije ona oličenje dobrote, pravednosti i što ja znam čega, ali ako je išta, onda je iskrena. I ona će ti iskreno reći što misli o tebi, nekom tvom postupku, a ako joj nije jasno zašto je nešto bilo, onda će te to i upitati. Jeste da psuje kao kočijaš, ali sad znam da od nje mogu očekivati iskrenost.
A ima i onih koji, ako si ti možda umoran, ili ti nije dobro, ili si skoncentriran na posao, ne pitaju jel to razlog ponekog odsutnog pogleda, već odmah počnu širiti glasine o nekakvoj umišljenosti.
Da, ima nas svakakvih, i radnika, i šefova.
Dok ćete recimo jednom šefu reći da su pokretne ljestve neispravne, kotači se ne vrte pa je teško gurati ih, on će samo slegnuti ramenima, dok će drugi sam vidjeti kako se mučite gurati ih i odmah pozvati majstore da ih poprave.
Ili se na tom vašem novom poslu dosta koriste ručni viljuškari, kad ste došli na posao bila su dva u kvaru, nakon mjesec dana četiri, vidite da nitko ne reagira na to pa se vi sami "morate praviti važni" i reći šefu za to, jednom od onih koji odmah pozove majstore da to poprave, naravno, ne onom koji samo slegne ramenima.
A osim šefova kojima je svejedno, ima i šefova koji se boje svojih šefova, pa tako onda noćna smjena kad ide na pauzu mora u mraku paziti gdje staje da ne slomi nogu na podestu, točiti kavu iz termosice na slijepo, pa mu onda drugi kolega u mraku prevrne tu termosicu, a samo bi trebalo reći da se stavi jedna žarulja na mjestu gdje se ide na pauzu, čak ne mora ni svijetliti cijelo vrijeme, poslije prestanka pauze se ugasi.
E da, to kad bi mali šefići imali hrabrosti reći većim šefovima, ako im je naravno uopće stalo, jer ima šefića koji misle da se pravi šef može postati samo vikanjem, ali ne i uočavanjem.
I zato ja šefove dijelim u tri kategorije:
1. one koje poštujem
2. one koje ne poštujem
3. one koji tek moraju naučiti što je to šef, bilo pod točkom 1 ili točkom 2
A samo u svojoj smjeni ih imam 9, pa si ti sad misli!

A radne kolege dijelim u četiri kategorije:
1. one koji su došli na posao redovitim putem i rade
2. one koji su došli na posao redovitim putem i ne rade
3. one koji su došli na posao preko veze i rade
4. one koji su došli na posao preko veze i ne rade

Tu još imamo četiri podgrupe:
podgrupa A: znaju raditi i žele raditi
podgrupa B: ne znaju raditi, ali žele raditi
podgrupa C: znaju raditi, ali ne žele raditi
podgrupa D: nit' znaju nit' žele raditi

I zato, veliki šef  bi morao preko malih šefova vidjeti imaju li radnici uvjete da ostvare radne ciljeve, a mali šefovi bi morali znati razlučiti radnika i "radnika".
Što bi mogao biti problem ako su oni sami zaposlili "radnika"!

A nečije poštovanje se dobiva vlastitim radom, poznavanjem materije, korektnim odnosom, prihvaćanjem dijaloga, a ne držanjem monologa, i ne strahovladom, prijetnjama i vrijeđanjem!
Da parafraziram Matka Peića: u  poslu tko je na dobrom putu nikakva loša kritika ne može ga skrenuti s dobra puta, a tko je na lošem putu, nikakva dobra kritika ne može ga navesti na dobar put.
Svatko od nas ima svoj ventil za ispuhavanje, moj je pisanje bloga, bilo i ostalo, i to je ono nešto moje, nešto što mi nitko ne može oduzeti, a svatko je dobro došao da iznese svoje mišljenje ili komentar, jer niti se ja slažem sa svima vama pa je logično da se niti vi svi ne slažete sa mnom.
Ako se netko u nečemu prepozna, njegova stvar. Ako netko misli da se u nečemu trebao prepoznati, njegova stvar. Ako netko misli da sam iznio njegov stav, njegova stvar.
Ali ono štu ću ja napisati na svom blogu,  to je moja stvar!


Isprika svim onim dobrim radnim kolegicama i kolegama koje nisam poimence spomenuo.
Onima lošima je ionako drago da ih nisam spomenuo:)