nedjelja, 31. kolovoza 2014.

Bolje liječiti nego spriječiti


Da smo sranje od države, toga smo svaki dan sve više svjesni. Korupcija  gdje god se okreneš, o socijalnoj nepravdi je već totalno blesavo govoriti i pisati, pravu vlast u Hrvatskoj ne čini hrvatska vlada, već banke (strane),  vlasnici tvornica u Hrvatskoj (stranci) i Todorić (bar nešto hrvatsko) . Od prava postoji jedino pravni fakultet i pravne knjige, a prava u praksi nema. Nekad je u srednjoj školi postojao predmet Teorija i praksa samoupravnog socijalizma, ja predlažem da se sad uvede predmet Teorija bez prakse prava u Hrvata.
Imamo Sabor, gdje nema veze pojaviš li se na poslu ili ne, ako se i pojaviš, glavno da znaš dignuti ruku.
Imamo Vladu, gdje nema veze jesi li sposoban i potkovan u znanju, važno je da si član prave stranke u pravom trenutku.
Imamo Predsjednika, kojemu je glavna karakteristika da svaku nezgodnu temu obilazi kao mačka oko vruće kaše, jer se ne bi htio nikome zamjeriti, svi ga moraju voljeti. (Čuo sam da će se sad umjesto Svi vole Raymonda početi prikazivati Svi vole Predsjednika).
Imamo policiju, gdje je kadar  popunjen svojevremenim delikventima u osnovnoj i srednjoj školi.
Imamo sekularnu državu u kojoj biskupi odlučuju što će se učiti u školi, koji lokali će raditi, a koji neće, koja zabava će se održati, a koja ne, i kako će izgledati scenario neke serije.
Imamo poreznike, koji su počeli premlaćivati porezne obveznike.
Imamo carinike, kojima bi bolje bilo da se bave tenisom jer se jako dobro razumiju u reket.
I imamo inspektore, razne, ali tu ne znam što da napišem, jer ne znam koji je njihov posao. Njihov posao bi valjda trebao biti nadzor da se ne krše zakoni, propisi, da se poštuju prava, no nisam siguran u to, jer još nisam čuo za takav slučaj. Po najnovijim saznanjima, inspektorima je samo dužnost da pišu kazne i pune državnu blagajnu, no kako su velike firme, veliki privatnici, državne firme, lokalni moćnici i dužnosnici ( glasačka baza) izuzeti iz kažnjavanja, ostaje samo običan čovjek za kažnjavanje.
I tako se može desiti da radnici dolaze na posao, ne smiju se prijaviti da su na poslu da se ne vidi koliko sati su već taj mjesec odradili, i jedna radnica se teže ozlijedi na poslu krivicom nadređenih i padne u nesvijest, ali nitko zbog toga ne odgovara. Zove se hitna pomoć, ali ona dolazi tek nakon sat vremena jer su mislili da se i opet radi o tome da je nekom radniku pozlilo na poslu zbog loših uvjeta rada, a njima je već pun kufer tih poziva i izlaženja na teren jer je nekome na radnom mjestu pozlilo. Pa kog vraga ih se zove dok nekome pozli na radnom mjestu, to je danas već svakodnevna uobičajena stvar!
A u drugoj tvornici, neispravan stroj, koji ozbiljno prijeti da ozlijedi radnika na njemu. No to firmu ne zanima. Nitko još nije stradao, pa nema potrebe da se stroj ugasi i da na popravak. A osim toga nagađa se da bi popravak mogao biti skup. Radnik je jeftiniji, može se zamijeniti drugim, ima ih na tržištu!
Ima i autobus, koji vozi radnike na posao, šofer sa užetom veže vrata, pa na svakoj stanici odvezuje i zavezuje uže, autobus se i gasi svakih par kilometara, ali to nije važno. Dođe li do nečega, zamijenit će se šofer (i putnici).
Drugom autobusu je staklo ispred šofera napuknuto kao paukova mreža, no nema potrebe za mijenjanjem stakla, nije opasno za sudionike u prometu.
I tako svi kritiziraju, svi prigovaraju, svi su nezadovoljni, ali nitko ništa ne zna. Pitam se ne potječu li Hrvati  zapravo iz Australije, pa otuda znamo gurnuti glavu u pijesak 



srijeda, 27. kolovoza 2014.

Nemoj mrziti ono što ne razumiješ!


Mi Hrvati smo jako čudne biljke. Ne znam što pokazuje statistika, ali mislim da smo mi jako nezadovolj(e)na nacija.
Znam da nismo zadovoljni veličinom, znam da nismo zadovoljni količinom, znam da nismo zadovoljni pozama, znam da nismo zadovoljni repertoarom, ali znam i da smo apsolutno sado-mazo nacija, jer uživamo u toj paleti bolnog  nezadovoljstva! Te nam nije ušlo, ili nam je ušlo, ali ne do kraja, ili nam je ušlo pa odmah ispalo, ili nam je ušlo pa zaglavilo unutra. Pa onda znači nismo dobro podmazali, ili smo previše podmazali, ili uopće ne znamo podmazati. I svakako volimo hard-core rječnik!
Mislite da je ovo dosad napisano dvosmisleno? Pa mi Hrvati obožavamo dvosmislenost!
Ako netko iznese svoje mišljenje, to je odmah slabost. No ako nitko ne iznese mišljenje, onda je to znak strahovlade!
Većina građana Republike Hrvatske zna što neće, ali nema blage veze što hoće!
Svi znaju kritizirati i pljuvati po drugima, no nitko ne zna predložiti!
U rapravama i komentarima najčešće nabrajamo domaće životinje npr. svinja, kokoš, krava, konj,  pridjeve tipa glup, ružan, blesav, imenice partizanuša, kreten, budala, smeće, govno i sl. A apsolutni najjači i najčešći argument je: zato jer ja tako kažem!
Kažu da se čovjek najviše boji novih stvari i uvođenja promjena u svom životu. Najviše boli biti u kolotečini, jer ma koliko ona bila teška, gruba i sirova, čovjek voli kolotečinu jer se u njoj osjeća sigurno, iako pati, ali u toj patnji osjeća sigurnost poznatog.

I sad se pojavio ORaH! Katastrofa!

Pa zamisli, u tom ORaH-u članovi imaju svoje mišljenje i iznose svoje mišljenje! Nešto nezamislivo do sada.
Kandidati za rukovodstvo idu na nekakvo testiranje! Ne ono da li znaju razliku između ć i č, nego složeni psihološki testovi na kojima se uz inteligenciju provjerava niz komunikacijskih sposobnosti i socijalnih vještina. Pa zar su ludi pa im treba potvrda o zdravom razumu?
A tek ova novina: članovi moraju voditi dnevnik aktivnosti! Pa tko je do sada u strankama bio aktivan da bi vodio dnevnik aktivnosti? Do sada se mogao samo voditi dnevnik posjećenih restorana i iskušanih delicija, na račun građana, naravno! I dnevnik koga se zaposlilo, i koga još treba, ali dnevnik aktivnosti, ma dajte molim vas!
A kakva je tek ovo nebuloza:
SPLIT - Predsjedništvo ORaH-a će raspravljati hoće li podržati predsjedničku kandidaturu aktualnog predsjednika Republike Ive Josipovića, rekla je danas u Splitu predsjednica stranke Mirela Holy, dodavši kako su razmišljanja o tomu unutar OraH-a podjeljenja. (Autor/izvor: SEEbiz / H )
Pa u kojoj to normalnoj stranci se raspravlja? Nema rasprave! Ima da bude kako Big Boss  kaže: podupiremo tog i tog, i točka! Ma zamisli ti, oni bi raspravljali, koješta!
Ili se ORaH folira, pa radi nekakve programe o šumama, vodama, poljoprivredi, gospodarstvu i što ti ja znam o čemu sve ne, objavljuje ih javno, i još pozivaju građane da i oni daju svoje mišljenje! Pa što imaju građani davati svoje mišljenje, ima da bude kako Odabrani kaže!

Dakle, kad sve rezimiramo, ispada da je za Hrvatsku prava demokracija još uvijek veliki bauk! Mnogi Hrvati nisu naučeni da mogu i smiju razmišljati, da mogu i smiju komentirati, iznositi svoje prijedloge, biti aktivni u odlučivanju. A mogu i moraju, na pristojan i kulturan način. Svatko ima pravo iznijeti svoje mišljenje, bez vrijeđanja neistomišljenika! Ne želite da se vama uskrate vaša prava, nemojte ni vi drugima oduzimati njihova!

ponedjeljak, 25. kolovoza 2014.

Da imam supermoći...

Nedavno sam sudjelovao u jednoj anketi, i jedno od pitanja je bilo, da mogu, koju bi supermoć odabrao. Ponuda je bila više nego šarolika i primamljiva, no da zaista imam supermoć, napravio bih slijedeće:

- Ukinuo bih Vatikanski ugovor, ukinuo vjeronauk u školama, i uveo porez neću reći Crkvi, nego svim crkvama, džamijama, sinagogama i ostalim vjerskim hramovima. Hrvatska je sekularna država, vjera je, usporedio bih to s vjeronaukom u školi, izborni program. Dakle, tko voli, nek' izvoli. Ali ne mogu svećenici i biskupi određivati hrvatsku politiku, propovijedati na misi o svemu, samo ne o vjeri, propovijedati ( tu im priznajem sličnost s političarima) skromnost i siromaštvo, dok sami žive kako se to narodski kaže, kao bubreg u loju! Ako me išta smeta u ljudskom ponašanju, onda je to kad netko daje savjete i primjedbe, a sam nikako da pomete ispred svojih vrata!

- Zatim bih uveo da svi izabrani saborski zastupnici i članovi vlade prvo rade  mjesec dana u tvornici (kao radnici u pogonu, ne kao direktori) pa mjesec dana kao ribari i mjesec dana kao poljoprivrednici. Naravno, za to vrijeme bi dobivali plaće ravnopravno kao radnici, ribari i poljoprivrednici, pa bi se upoznali  s materijom o kojoj donose zakone, jer ovako je to sve njima nešto imaginarno, i ne shvaćaju o čemu to nezadovoljno stanovništvo gunđa, pa njima je lijepo i dobro!

- Bankama bi odredio koliko smiju biti najviše kamate, jer ako smo već u EU i moramo imati zakone kako nalaže EU, ne znam zašto nemamo i niske kamate kao u EU!

- Svim pružiocima usluga u telefoniji, mobilofoniji, internetfoniji i sl. bih uveo drakonske kazne zbog toga jer daju uputstva kako aktivirati neku uslugu, ali ti ne napomenu da ta aktivacija nije jednokratna već se nastavlja dok je ne ukineš, no ne daju uputstva kako deaktivirati tu uslugu!

- Svakome onome koji završi u zatvoru, ne bih omogućio igranje golfa, besplatni smještaj, hranu, gledanje TV i ostale pogodnosti, nego bi morali raditi na poslovima kao što su nekad bile Omladinske radne akcije.
Pa evo, nek čiste odvodne kanale da ne budu zakrčeni kao prašuma, pa će sigurno biti manje poplava, nek grade nasipe, bit će manje poplava, nek grade kanale za navodnjavanje, bit će manje suša. Uglavnom, da se ne osjećam ko budala jer ja radim, a ne mogu zaraditi za tri obroka dnevno, ne mogu platiti telefon i TV pa mi ih isključe, nemam za desert poslije ručka, nemam za detergent, struju, plin, a oni to sve imaju, i to badave, na naš račun. I onda da ja svoju djecu učim da treba biti pošten (i gladan), a ovi nepošteni siti, čisti i jedina briga im je kako se dogovoriti koji TV program će gledati!

- Svim trgovačkim društvima bi naložio da svu hranu koja se može pokvariti, čim više nije prvoklasna za prodaju, ali još uvijek upotrebljiva, da je ne stavljaju na sniženje ili bacaju nego doniraju javnim kuhinjama.

- Omogućio bih srednjoškolcima da mogu kad nema škole raditi jednostavne pomoćne poslove u trgovinama, distribuciji i slične lakše i jednostavnije poslove, da zarade za neki komad odjeće, obuće, izlet, ispune si neku želju, bez nekog administrativnog kompliciranja. Em bi zaradili, em bi stjecali radne navike, bili manje za računalom, manje visili po kafićima itd. Naravno, inspekcije bi (aktivno, a ne samo na papiru kao što rade sada) pazile da ne dođe do nekog zloupotrebljavanja.

- Onemogućio bi Mamiću i sličnima da zarađuju tešku lovu prodajom nogometaša, a za to ne plate ni kunu poreza, nego im onda još Bandić gradskim novcem sređuje stadion. Neka nogometaši zarađuju, točnije rečeno dobivaju tu tešku lovu, ali bi lijepo dijelom te love nagradili one mlade fizičare, kemičare, informatičare i ostale naše svjetske prvake koji se uistinu imaju čime pohvaliti!

Ima još toga što bih ja napravio da imam supermoć, no dajte i vi svoje ideje!






-

četvrtak, 21. kolovoza 2014.

Kultura (pri)općenja u prosvjeti

Prekjučer mi je moja kćer poslala poruku u kojoj me zamolila da provjerim ako je dobro shvatila da za upis na drugu godinu srednjoškolskog obrazovanja mora platiti 300,00 kn.
I stvarno, na službenoj web stranici Srednje medicinske škole Varaždin http://www.medskvz.org/web/ objavljeno je slijedeće:

ZA UPIS U II, III, IV i V RAZRED je potrebno:
1.  upisnica (učenik je dobije u školi od razrednika),
2.   svjedodžba prethodnog razreda,
3.  ovjereni dnevnik prakse,
4.  300,00 kn za troškove obrazovanja.

Budući da mi je i starija kćer završila tu školu i nijedne godine nismo ništa platili, zamolio sam putem emaila objašnjenje od škole, nadležnog ministra i Vlade RH, po kojem osnovu se sad najednom treba platiti 300 kn za troškove obrazovanja, a imamo besplatno srednjoškolsko obrazovanje.
Prvo sam odgovor dobio od Vlade, neka se obratim školi, oni će mi sigurno vrlo rado objasniti sve što me zanima. Na pitanje, budući da oni donose zakone (saborski zastupnici su samo dizači ruku), ima li zakonske osnove za to, nisam dobio odgovor.
Na email koji sam uputio nadležnom ministru, dobio sam slijedeći odgovor:

Poštovani,

             točkom XVIII. Odluke o upisu u I. razred srednje škole za šk. god. 2014./2015. (Narodne novine, broj 62/2014.) propisano je da se za pojedine programe obrazovanja mogu utvrditi povećani troškovi obrazovanja. Odluku o iznosu participacije roditelja/skrbnika učenika te cijeni obrazovanja za svaku godinu obrazovanja donosi školski odbor, uz suglasnost osnivača školske ustanove, a objavljuje u natječaju za upis učenika u I. razred i NISpuSŠ-u. Škola može potpuno ili djelomično osloboditi učenika obveze plaćanja povećanih troškova obrazovanja. Odluku o oslobađanju od plaćanja donosi školski odbor na prijedlog ravnatelja te uz suglasnost osnivača.
            Sukladno navedenom, o naknadi za povećane troškove obrazovanja odlučuje školska ustanova.

            S poštovanjem,
                                Uprava za odgoj i obrazovanje

Dakle, oni su mi dali odgovor u kojem ima obrazloženje, i tu sad nije važno jesam li ja zadovoljan odgovorom, oni jesu zaista odgovorili i obrazložili.
Ono što me nasmijalo u toj poruci je slijedeća rečenica u "Važnoj obavijesti" na dnu emaila: "Ukoliko niste naznačeni primatelj, svaka distribucija, kopiranje, umnožavanje ili otkrivanje sadržaja trećim osobama je strogo zabranjeno i smatra se protuzakonitim."  No ja jesam naznačeni primatelj, pa ja valjda onda smijem distribuirati, kopirati, umnožavati i otkrivati sadržaj trećim osobama, to jest, vama čitateljima mog bloga.
Ali rečenicu dalje oni NE snose nikakvu odgovornost: "S obzirom na nepostojanje potpune sigurnosti e-mail komunikacije, Ministarstvo ne preuzima odgovornost za eventualnu štetu nastalu uslijed zaraženosti e-mail poruke virusom ili drugim štetnim programom, pogrešne ili zakašnjele dostave poruke uslijed tehničkih problema."

I ostaje email upućen školi. Od škole još uvijek nisam dobio odgovor, kao ni prošle godine kad sam poslao email u vezi upisa. Ni tada nisam dobio odgovor, pa sam onda zvao telefonom. No sada neću zvati telefonom, jer sam upit poslao na službeni email objavljenom na službenoj web stranici škole.
Škole, u kojoj je pedagoginja zaustavila prezentaciju moje kćeri o Domovinskom ratu uz obrazloženje da to više ne može niti gledati niti slušati, jer to nije istina.
I da raščistimo, obje moje kćeri su zadovoljne nastavnicima te škole, i ja kao roditelj također. Imaju sposobne nastavnike koji se zaista trude naučiti ih struci.
Ravnateljica i pedagoginja, to je na žalost, druga priča!

A da ne treniraju samo ravnatelji i pedagozi strogoću na djeci, vidio sam prekjučer prolazeći kroz centar Čakovca. Na najužem djelu korza, stala su četiri komunalna redara, svaki između sto i dvjesto kila, i napravila živi zid. Jest da je od 01.04. do 01.10. zabranjeno biciklima kroz centar grada, i jest da djecu treba učiti da poštuju propise, jest da su i blagim glasom govorili sa zaustavljenim dječjim biciklistima, no vizualna izvedba zaustavljanja djece biciklista je šokirala i mene, a kamoli neće ono dijete.
Možda je koji komunalni redar trebao otići kazniti vlasnike onih automobila parkiranih po zelenim površinama, ili koji su zauzeli dva parkirna mjesta, a k tome nisu platili parkirališnu pristojbu niti za jedno.
A joj da, nisu mogli, to su automobili njihovih šefova i lokalnih moćnika!


nedjelja, 17. kolovoza 2014.

Pošten i jeben = političar

Iako je bilo dosta prijedloga da na blogu objavljujem svoju knjigu u nastavcima, još ću danas objaviti jedan dio iz moje buduće knjige, a onda ću blog nastaviti opet sa svakodnevnim temama, a knjigu dovršavati u miru. Shvatili  ste već, naravno, da u knjizi ima i autobiografskih detalja, iznosim svoje stavove, no tu su i tuđa iskustva, malo toga je izmišljeno.
Naravno, i opet su komentari dobrodošli!
                                      * * * * * * * * *
Hrvoje nikad nije imao tremu kad je posluživao neku javnu osobu, ma kako poznata ta osoba bila, bez obzira je li sa estrade, filma, sporta, politike, bez obzira kako visoko bila rangirana.
Hrvoje je goste dijelio u dvije kategorije: simpatične i nesimpatične. I kaže li koji konobar da su njemu svi gosti jednaki, da prema svima postupa jednako, Hrvoje će mu odmah reći da laže!
To vam je isto kao i svadbe, imate samo dvije vrste svadbi: onih na kojima su ljudi došli da se zabave i proslave vjenčanje, i onih na koje ljudi dolaze da se prave važni i ogovaraju mladu, mladoženju, svatove, hranu, muziku i sve što vam još padne na pamet.
Hrvoje je volio kad bi posluživao Radojku, Gabi, Bobana, Lokina, Urbana, Zeku, ali mu se dizala kosa na glavi od sinjske Alke, Radimira i sličnih koji su mislili da su bogom dani.
Volio je i one djelatnike njemačke ambasade, komunikativni, ljubazni i veseli. Jednom je došao da pokupi tanjure, a žena se Hrvoju počne ispričavati sva jadna što nije sve pojela, bilo je odlično, ali ona jednostavno više ne može. Pa kog vraga više ne možeš, pomisli Hrvoje, pa sve si pojela. Mislila je na list zelene salate na kojem je bila servirana salata od hobotnice.
Ili onaj iz španjolske ambasade, odijela u boji koja su uvijek odgovarala uz haljinu njegove svaki put druge pratilje. Dodaš ružu i svijeću na stol u kutu, prigušiš svjetla i dobra napojnica garantirana. Osim jednom, izgleda da je Španjolac prerano napravio neki potez.
A prava noćna mora je bila jednom kad je došla Nevenka, prva hrvatska kćer. Došla ona i još neki tip, sjeli za stol za 7 osoba, i traži Nevenka da se dodaju još susjedna dva stola. Hrvoje je pokušao to izbjeći, u roku keks se našao na drugom rajonu, a kolega na njegovom.
Ajoj, a ono kad se Hrvoje jedva suspregnuo da prasne u smijeh za stolom kod gostiju?
Bila su na večeri četiri para, očito zagrebačka elita, visoko društvo. Hrvoje je već pokupio tanjure od večere, došli na red pladnjevi, bilo na njima još nekoliko komadića mesa pa jedna fina zagrebačka gospođa iz društva zamoli ako može da joj se zamotaju ti komadići mesa, jer imaju kod kuće psa. «Kaj, kupili ste peseka?» - upita je kao iz tipa druga fina zagrebačka gospođa.
Sjetio se i one mučne situacije, kad je Žarko, najviši dužnosnik Sabora, doveo roditelje na večeru. Ne treba ništa skupo, može miješano meso (kojeg nema u jelovniku), i neka bude čim prije. Žuri mu se. A doveo roditelje na večeru! Što ćeš, obaveze su obaveze!

četvrtak, 14. kolovoza 2014.

Početak moje knjige

Kao što sam prošli put i najavio, započeo sam s pisanjem knjige. Ne očekujem da bude bestseller, najvjerojatnije neće niti biti izdana, ali to je ono što već dulje vrijeme želim napraviti - napisati knjigu.
I zato ovdje objavljujem sam početak knjige, ne sve što je do sada napisano, nego samo uvod, i volio bih čuti vaše mišljenje (kritika se ne bojim, one samo mogu biti podstrek).

                                                                     * * * * * * * *

«Čuj, da ti iskreno velim…» - rečenica je koju je čuo nebrojeno puta u životu. I jedna od najglupljih koje je čovjek sročio. Znači, inače mi lažeš, ali sad jednom ćeš mi reći istinu.
Pa ako ne razgovaramo iskreno, onda bolje da niti ne razgovaramo.
Izuzetak je kad je izgovore pijani gosti, kao što ju je sad Nikola rekao Ivici, redoviti dvojac s druge strane šanka, one udobnije i komotnije, strane za goste. Sutra se vjerojatno neće sjećati što su to iskreno rekli, ili će se onaj koji je nešto obećao uslijed viška promila praviti da se ne sjeća i objašnjavati kako je ovaj drugi bio pijan pa ga je krivo shvatio.
Alkohol je sam po sebi previše iskren. Loš je gospodar tijela, često uzrok nesreća i zločina, no uvijek pokaže istinski čovjekov karakter!
Hrvoje uzdahne, s one svoje, konobarske strane šanka. Dvojac izgleda još nije zaključio temu o kojoj zdušno raspravljaju, i pitanje je (opet) kad će mu završiti smjena. Potjerati ih ne može, stalni su gosti, a šef mu, naravno, prekovremene neće platiti.
O da, odužit će se ova večer, vjerojatno duboko u noć, a ne bi bilo prvi puta i da dočeka ujutro čistačicu Maru. A svašta je Hrvoje čuo za šankom, o ljubavnim aferama, mutnim poslovima, obiteljskim situacijama, političkim tajnama, gospodarskim i inim manipulacijama. Toliko toga da je već dvaput mogao objaviti memoare, a tek je u tridesetim. Gdje je još penzija, na drugoj strani galaksije. Promijenio je Hrvoje dosta lokala u kojima je radio, kao i većina konobara, od seoskih krčmi, kafića, gostionica, a radio je  i u nekoliko elitnih restorana.
A sa svakog tog radnog mjesta ima neka zanimljiva ili smiješna priča, koja pokazuje ne samo znanje konobara, nego i njegovu sposobnost snalaženja u ponekad škakljivim situacijama.
I zato se Hrvoje ponekad i naljuti kad mu se tamo neki dripac obrati sa «Kako si kolega, i ja sam konobar!» Da, možeš misliti, naučio je mali kako se kuha kava na espresso aparatu (a i to je danas već grana u ugostiteljstvu sama za sebe), nije nigdje mogao naći posao pa se zaposlio kao konobar pa sad umislio da i je pravi konobar. Eh, na što je palo konobarsko zvanje, običan otirač za noge!
Hrvoju padne osmjeh na lice. Sjetio se one večeri kad je radio u jednom elitnom zagrebačkom restoranu podno Sljemena, gdje je bez rezervacije bilo praktički nemoguće ući.
Prvo je stol za večeru rezervirao stalni gost, dolazi sa ljubavnicom, a malo kasnije stol je rezervirala i njegova žena, poduzetnica, dolazi sa poslovnim partnerima. Restoran ima tri prostorije, pa nije problem rezervirati svaki stol u drugoj prostoriji. Hrvoje je zajedno sa dvojicom svojih kolega puna tri sata, uz redoviti posao i obraćanje pune pažnje svim gostima, još vodio računa da ako jedan krene u toalet, drugi budi zadržan kako ne bi krenuo u isto vrijeme. I kao u inat, odlučili u isto vrijeme otići iz restorana. Pa su ispratili gospođu i njezine poslovne partnere, a gospodina s ljubavnicom zadržali još malo pjenušcem na račun kuće.
Jer im se nije smjela ponoviti ona nemila scena, kad je također jedan drugi poznati gospodin doveo ljubavnicu na večeru, i kupio joj ružu od Štefice koja je svako večer navratila i prodavala ruže. Došao je i slijedeće večeri, samo te večeri je došao sa suprugom (pa dobro, koja budala dovodi ljubavnicu i ženu u isti restoran!), i kad je Štefica ponudila ružu, on je odbio, a Štefica mu je glatko odbrusila: «Jučer si onoj mogao kupiti, zašto ne bi danas ovoj?»
Štefica je dobila zabranu ponovnog dolaska u restoran, gospođa je ostavila gospodina, gospodin je nastavio biti redoviti gost sa svojim ljubavnicama, ostali gosti su dobili materijala za ogovaranje i podsmijeh te večeri, a Hrvoje i njegovi kolege jezikovu juhu jer to nisu spriječili.
No bilo je i situacija kad je Hrvoje nespretno pogriješio, a večer je ispala fenomenalna. Kao onda kad su lovci sa svojim suprugama imali svečanu večeru. Cijeli meni za večeru je, naravno, bio osmišljen s jelima od divljači. Gosti su došli, Hrvoje ih je dočekao, primio i odložio njihove kapute, smjestio ih za stol, podijelio aperitive, i onda im se obratio: « Večera je spremna, predlažem da počnemo s prvim slijedom. Pripremili smo vam divljačku večeru, kao što ste i tražili.» Gosti su prasnuli u smijeh, pridružio im se i Hrvoje. I ta večera je, usprkos tom jezičnom incidentu, ili upravo zbog njega, prošla fenomenalno. Hrvoje je goste, konobarski rečeno, imao na pladnju. Bili su opušteni, veseli, uživali u večeri, a bome mu ostavili i dobru napojnicu.
Hrvoje je i inače znao šarmirati goste, znao je reći pravu stvar u pravo vrijeme, a to mu je često pomoglo i kad je pogriješio. Recimo, onog ljeta kad je radio na moru. Radio je u  restoranu, no vlasnik restorana se bavio i iznajmljivanjem soba pa su gosti imali i doručak u restoranu, a jedan od Hrvojevih poslova bio je i davanje doručka. Osim što je tog jutra zaspao, a gosti su strpljivo na terasi čekali kad će on doći. I on je došao, ali ovaj put ne kroz kuhinju, nego kao gost kroz ulaz na terasu, prišao gostima i obratio im se: « Dobro jutro, oprostite, je li to restoran «Sirena»? Ovdje bih morao dati neke doručke!»
Gosti su se potvrdno nasmijali, žene su mu pomogle oko pripremanja doručka, skuhale su i ispekle jaja, narezale kruh, pomogle mu iznijeti na stol nareske, maslac, marmeladu i što sve ide za doručak , djeci natočile sok od naranče, podijelile čaj, kavu…I tako se prešutno sklopio neki savez. Žene su i dalje svakog jutra nudile pomoć oko doručka, a vrijeme do kad se može dobiti doručak više nije bilo fiksno, pa se neki mogli ujutro prvo i na partiju tenisa ili rundu trčanja, znali su da bez doručka neće ostati. A slijedeće godine, kad su opet došli na ljetovanje, donijeli su i poklone za Hrvoja.

           

nedjelja, 10. kolovoza 2014.

Trud i hrabrost nisu dovoljni bez svrhe i cilja

Sjećam se svog 30-og rođendana. Tog dana sam bio najvjerojatnije najnepoželjnije društvo na svijetu.
Jer to saznanje da imam 30 godina, da je trojka došla na prvo mjesto, ta spoznaja me tog dana kad sam ujutro otvorio oči doslovno ubila u pojam.
Uopće o tome nisam razmišljao u prethodnim danima, niti sam pridavao neku važnost nadolazećem rođendanu, još samo jedan u nizu, no tog jutra kao da su mi potonule sve lađe svijeta.
Čestitarima koji su zvali nakon primljenih čestitki davao sam da dalje razgovaraju sa ženom, a oni su je svi odreda pitali jesu li nazvali u nezgodan trenutak, jel' možda umro netko?
Ne mogu reći zašto sam se tako osjećao, ne znam razlog, ali 30-ti rođendan...uh, grozna stvar!

Danas sam otišao na piće sa svojim najboljim prijateljem, tako se povremeno nađemo, odemo, kako se to kaže, na kavu, pa pretresemo što se sve izdogađalo od našeg zadnjeg susreta, malo istračamo s konobaricom njenog šefa i ostale stalne goste, jer to je jednostavno dio rituala, budući da uvijek idemo na piće na isto mjesto. A kako sam ja sad još došao s godišnjeg, za pretpostaviti je bilo da će toga biti dosta na repertoaru :)
A u međuvremenu je i moj prijatelj navršio 30 godina!
I pita on mene, sjećam li se kako sam mu pričao o svom 30-om rođendanu? Jer je tako nekako i njemu bilo tog dana. Pitao se koji je smisao života, kako dalje, što dalje?
Ne misli on na trenutno političko i gospodarsko stanje u državi, ne misli niti da je nešto promašio u životu. Pa diplomirao je ono što voli, odmah dobio posao u struci koji voli, ima odličnu plaću koju mu daje država, i, odluči li se država ipak napokon na otpuštanja, on definitivno neće biti višak. Ali jednostavno se osjetio nekako ispraznim, kao da nešto fali, kao da je neka praznina u tom njegovom životu, fali malo onog nekog začina da život bude slastan!
I zato je za svoj rođendan napisao, ajmo to uvjetno nazvati pismo Bogu, jer nije da je baš neki vjernik, niti je to baš pismo, više bi se reklo kao neko filozofsko razmišljanje o onome što je postignuto u životu, koji je slijedeći cilj u životu, traženje nekog znaka čemu težiti dalje.
I 10 dana kasnije moj prijatelj dobio je znak!
Probola ga Kupidonova strijela, i on se zaljubio! I to jako, kad ga čovjek gleda, vidi da ljubav pršti iz njega!
I po onome što mi je ispričao, nije to samo neka seksualna privlačnost, jednostavno su se spojili, našli povezanim, srodne duše koje jedno drugome završavaju rečenice jer si čitaju misli, koje isto reagiraju u istoj situaciji, koje razumiju što si žele reći bez prozborene riječi.
Moj prijatelj je dobio znak čemu težiti dalje i koji je smisao daljeg života!

A preporučam i svima vama koji ste u sličnoj nedoumici, potražite znak kako, kuda, čemu dalje!
Jer svatko ima ono nešto što želi i čemu teži, netko svjesno, netko nesvjesno. Samo je važno ne odustati, jer  ima jedna izreka koja kaže: "Tragedija života ne leži u tome što ne dostignete svoj cilj, već što nemate cilj kojem težite."
I ako nešto zaista želite, nemojte misliti da je to nemoguće i neostvarivo, potrebno je samo malo hrabrosti kročiti nogom u nepoznato. Seneka je rekao: "Nije da se ne usuđujemo zato što su stvari teške; već su stvari teške zato što se ne usuđujemo."

I zato sam i ja odlučio napraviti nešto o čemu već duže vremena razmišljam, o čemu je nekad bila samo podsvjesna misao, a danas jasno formulirana želja - napisati knjigu!


petak, 8. kolovoza 2014.

Jedna ribička


Godišnji je završio!
Nisam tužan zbog toga, proveo sam ga onako kako volim,  usprkos, ili možda baš zahvaljujući vremenskim (ne)prilikama u srpnju.
Kad sam kretao na put (subota večer, sredina srpnja), upozorava me žena da su rekli gužvu na ulazu/izlazu s autoputa. Ma kakva gužva, kao da putujem zimi, a ne usred ljeta. Cesta skoro prazna, uživancija za voziti.
Trajekt mi, po običaju, odlazi pred nosom, treba sat vremena čekati drugi, no nije bitno, osjećaj zadovoljstva zbog dolaska na cilj se pojačava.
I odmor prolazi uglavnom u ribolovu. Meni dosta, turistima izgleda nije! Zato ih i nema. Provode godišnji u drugim zemljama, jeftinije je, a ima navodno i druge zabave, a ne samo more i sunce. Uh pardon, ove godine ni sunce nam nije sklono, dakle, ostaje nam samo more, no to glupim turistima nije dovoljno. Pa što bi oni htjeli? Uredno dobe račun za limunadu na 44 kn, a oni se nešto bune! Pa jesu normalni!? Pa ipak je to jedan cijeli limun i tri decilitara vode! Znaju li oni koliko košta voda u Hrvatskoj?
A i lokalci se nešto aktivirali, shvaćaju da vrag polako uzima šalu! Jer čovjek ne može vjerovati: onaj tip što prodaje karte za trajekt, ljubazan, nasmiješen! Pitaš nekog lokalca neku informaciju, strpljivo odgovara, objašnjava, zaista se trudi pomoći! Mislim ono, čovjek  ne može povjerovati koja razlika u ponašanju u odnosu na prijašnje godine, kao da su svi napušeni!
U onom selu gdje boravim, ove godine organizirali nekakve ljetne večeri. Čovjek bi pomislio da ih je organizirala obitelj Trapp, jer su organizatori uglavnom svi članovi jedne obitelji. Ima izložba slika, ima večer poezije! Istina sve na lokalnom dijalektu pa ne razumiješ sve kog vraga melju, istina da pripovjedač pogriješi bar jednom u svakoj pjesmi, no to sad nije bitno! Oni su nešto pripremili, oni su si dali truda da nešto naprave, a moram priznati da su si i u scenografiji dali truda! I pazi još ovo: sve besplatno!
Pa je bio i turnir u nogometu, pa se pivala i pisma, i na kanat i na klapski!
Izgleda da ima i onih koji znaju, samo im treba dozvoliti da to i naprave! A pogotovo kad to k tome  žele napraviti i besplatno, jer to rade za svoje mjesto, pa će korist doći indirektno!
Samo, ne bi svi besplatno radili!
Znate tko (osim političara) još ima odličnu satnicu, a bome i dnevnicu?
Svećenici!
Vole oni dobro naplatiti svoje usluge! I k tome još bez računa! I bez plaćanja PDV-a i poreza!
Puno njih voli i djecu! Neki svoju, neki tuđu! Samo ne vole papu Franju! On propovijeda pravo kršćanstvo, skroman život, pošten život! Ne kuži jadan da više nije u pitanju vjera. To je sada unosan biznis: propovijedaš skromnost i siromaštvo da bi živio lagodno i raskošno!
A političari? Ah, na zapadu ništa novo (pa smo ostali na istoku)!
Mislim, čudi se Karamarko što mu se prigovara da ga nema u Saboru, na njegovom radnom mjestu saborskog zastupnika, za koje dobiva masnu plaću! Pa ljudi dragi, zar ne vidite da treba konsolidirati svoju stranku pa mora non-stop biti na terenu! Znači, mi mu dajemo plaću za posao koji ne radi, nego on pod radnim vremenom sređuje svoje privatne poslove!
Šefe, neću danas popodne doći na posao, moram na jedan privatan put, no pišite mi sate kao da sam na poslu, a možete mi i preko firme platiti te moje privatne putne troškove!
A i Zoki mi se nešto ljuti na svoj narod! Kaže da što mu ima narod zviždati, pa narod ga izabrao, glasao za njega!
Laže!
Nije narod glasao za njega, narod je glasao za Plan 21! Koji još nije započeo! No evo, sad će, "po nedilji", kako bi rekli u tom selu gdje odlazim na godišnji. Samo se ne zna poslije koje nedjelje!

Evo ti ga na, ja počeo o godišnjem, a opet završio u politici!
Pa se vratimo temi godišnjega!
Dakle, proveo sam ga uglavnom u ribolovu.
No ima jedan mali problem! Slab ulov ove godine. Ne samo sa mojim štapovima, nego i u mrežama i u vršama ribara!
Izgleda da ne bježe samo ljudi iz Hrvatske, evo i riba pobjegla trbuhom za kruhom!