nedjelja, 10. kolovoza 2014.

Trud i hrabrost nisu dovoljni bez svrhe i cilja

Sjećam se svog 30-og rođendana. Tog dana sam bio najvjerojatnije najnepoželjnije društvo na svijetu.
Jer to saznanje da imam 30 godina, da je trojka došla na prvo mjesto, ta spoznaja me tog dana kad sam ujutro otvorio oči doslovno ubila u pojam.
Uopće o tome nisam razmišljao u prethodnim danima, niti sam pridavao neku važnost nadolazećem rođendanu, još samo jedan u nizu, no tog jutra kao da su mi potonule sve lađe svijeta.
Čestitarima koji su zvali nakon primljenih čestitki davao sam da dalje razgovaraju sa ženom, a oni su je svi odreda pitali jesu li nazvali u nezgodan trenutak, jel' možda umro netko?
Ne mogu reći zašto sam se tako osjećao, ne znam razlog, ali 30-ti rođendan...uh, grozna stvar!

Danas sam otišao na piće sa svojim najboljim prijateljem, tako se povremeno nađemo, odemo, kako se to kaže, na kavu, pa pretresemo što se sve izdogađalo od našeg zadnjeg susreta, malo istračamo s konobaricom njenog šefa i ostale stalne goste, jer to je jednostavno dio rituala, budući da uvijek idemo na piće na isto mjesto. A kako sam ja sad još došao s godišnjeg, za pretpostaviti je bilo da će toga biti dosta na repertoaru :)
A u međuvremenu je i moj prijatelj navršio 30 godina!
I pita on mene, sjećam li se kako sam mu pričao o svom 30-om rođendanu? Jer je tako nekako i njemu bilo tog dana. Pitao se koji je smisao života, kako dalje, što dalje?
Ne misli on na trenutno političko i gospodarsko stanje u državi, ne misli niti da je nešto promašio u životu. Pa diplomirao je ono što voli, odmah dobio posao u struci koji voli, ima odličnu plaću koju mu daje država, i, odluči li se država ipak napokon na otpuštanja, on definitivno neće biti višak. Ali jednostavno se osjetio nekako ispraznim, kao da nešto fali, kao da je neka praznina u tom njegovom životu, fali malo onog nekog začina da život bude slastan!
I zato je za svoj rođendan napisao, ajmo to uvjetno nazvati pismo Bogu, jer nije da je baš neki vjernik, niti je to baš pismo, više bi se reklo kao neko filozofsko razmišljanje o onome što je postignuto u životu, koji je slijedeći cilj u životu, traženje nekog znaka čemu težiti dalje.
I 10 dana kasnije moj prijatelj dobio je znak!
Probola ga Kupidonova strijela, i on se zaljubio! I to jako, kad ga čovjek gleda, vidi da ljubav pršti iz njega!
I po onome što mi je ispričao, nije to samo neka seksualna privlačnost, jednostavno su se spojili, našli povezanim, srodne duše koje jedno drugome završavaju rečenice jer si čitaju misli, koje isto reagiraju u istoj situaciji, koje razumiju što si žele reći bez prozborene riječi.
Moj prijatelj je dobio znak čemu težiti dalje i koji je smisao daljeg života!

A preporučam i svima vama koji ste u sličnoj nedoumici, potražite znak kako, kuda, čemu dalje!
Jer svatko ima ono nešto što želi i čemu teži, netko svjesno, netko nesvjesno. Samo je važno ne odustati, jer  ima jedna izreka koja kaže: "Tragedija života ne leži u tome što ne dostignete svoj cilj, već što nemate cilj kojem težite."
I ako nešto zaista želite, nemojte misliti da je to nemoguće i neostvarivo, potrebno je samo malo hrabrosti kročiti nogom u nepoznato. Seneka je rekao: "Nije da se ne usuđujemo zato što su stvari teške; već su stvari teške zato što se ne usuđujemo."

I zato sam i ja odlučio napraviti nešto o čemu već duže vremena razmišljam, o čemu je nekad bila samo podsvjesna misao, a danas jasno formulirana želja - napisati knjigu!