I zato ovdje objavljujem sam početak knjige, ne sve što je do sada napisano, nego samo uvod, i volio bih čuti vaše mišljenje (kritika se ne bojim, one samo mogu biti podstrek).
* * * * * * * *
«Čuj, da ti iskreno velim…» - rečenica je koju je čuo nebrojeno puta u životu. I jedna od najglupljih koje je čovjek sročio. Znači, inače mi lažeš, ali sad jednom ćeš mi reći istinu.
Pa ako ne razgovaramo iskreno, onda bolje da niti ne
razgovaramo.
Izuzetak je kad je izgovore pijani gosti, kao što ju je sad
Nikola rekao Ivici, redoviti dvojac s druge strane šanka, one udobnije i komotnije,
strane za goste. Sutra se vjerojatno neće sjećati što su to iskreno rekli, ili
će se onaj koji je nešto obećao uslijed viška promila praviti da se ne sjeća i
objašnjavati kako je ovaj drugi bio pijan pa ga je krivo shvatio.
Alkohol je sam po sebi previše iskren. Loš je gospodar
tijela, često uzrok nesreća i zločina, no uvijek pokaže istinski čovjekov
karakter!
Hrvoje uzdahne, s one svoje, konobarske strane šanka. Dvojac
izgleda još nije zaključio temu o kojoj zdušno raspravljaju, i pitanje je
(opet) kad će mu završiti smjena. Potjerati ih ne može, stalni su gosti, a šef
mu, naravno, prekovremene neće platiti.
O da, odužit će se ova večer, vjerojatno duboko u noć, a ne
bi bilo prvi puta i da dočeka ujutro čistačicu Maru. A svašta je Hrvoje čuo za
šankom, o ljubavnim aferama, mutnim poslovima, obiteljskim situacijama, političkim
tajnama, gospodarskim i inim manipulacijama. Toliko toga da je već dvaput mogao
objaviti memoare, a tek je u tridesetim. Gdje je još penzija, na drugoj strani
galaksije. Promijenio je Hrvoje dosta lokala u kojima je radio, kao i većina
konobara, od seoskih krčmi, kafića, gostionica, a radio je i u nekoliko elitnih restorana.
A sa svakog tog radnog mjesta ima neka zanimljiva ili
smiješna priča, koja pokazuje ne samo znanje konobara, nego i njegovu
sposobnost snalaženja u ponekad škakljivim situacijama.
I zato se Hrvoje ponekad i naljuti kad mu se tamo neki
dripac obrati sa «Kako si kolega, i ja sam konobar!» Da, možeš misliti, naučio
je mali kako se kuha kava na espresso aparatu (a i to je danas već grana u
ugostiteljstvu sama za sebe), nije nigdje mogao naći posao pa se zaposlio kao
konobar pa sad umislio da i je pravi konobar. Eh, na što je palo konobarsko
zvanje, običan otirač za noge!
Hrvoju padne osmjeh na lice. Sjetio se one večeri kad je
radio u jednom elitnom zagrebačkom restoranu podno Sljemena, gdje je bez
rezervacije bilo praktički nemoguće ući.
Prvo je stol za večeru rezervirao stalni gost, dolazi sa
ljubavnicom, a malo kasnije stol je rezervirala i njegova žena, poduzetnica,
dolazi sa poslovnim partnerima. Restoran ima tri prostorije, pa nije problem
rezervirati svaki stol u drugoj prostoriji. Hrvoje je zajedno sa dvojicom svojih
kolega puna tri sata, uz redoviti posao i obraćanje pune pažnje svim gostima,
još vodio računa da ako jedan krene u toalet, drugi budi zadržan kako ne bi
krenuo u isto vrijeme. I kao u inat, odlučili u isto vrijeme otići iz
restorana. Pa su ispratili gospođu i njezine poslovne partnere, a gospodina s
ljubavnicom zadržali još malo pjenušcem na račun kuće.
Jer im se nije smjela ponoviti ona nemila scena, kad je
također jedan drugi poznati gospodin doveo ljubavnicu na večeru, i kupio joj
ružu od Štefice koja je svako večer navratila i prodavala ruže. Došao je i
slijedeće večeri, samo te večeri je došao sa suprugom (pa dobro, koja budala
dovodi ljubavnicu i ženu u isti restoran!), i kad je Štefica ponudila ružu, on
je odbio, a Štefica mu je glatko odbrusila: «Jučer si onoj mogao kupiti, zašto
ne bi danas ovoj?»
Štefica je dobila zabranu ponovnog dolaska u restoran,
gospođa je ostavila gospodina, gospodin je nastavio biti redoviti gost sa
svojim ljubavnicama, ostali gosti su dobili materijala za ogovaranje i
podsmijeh te večeri, a Hrvoje i njegovi kolege jezikovu juhu jer to nisu spriječili.
No bilo je i situacija kad je Hrvoje nespretno pogriješio, a
večer je ispala fenomenalna. Kao onda kad su lovci sa svojim suprugama imali
svečanu večeru. Cijeli meni za večeru je, naravno, bio osmišljen s jelima od
divljači. Gosti su došli, Hrvoje ih je dočekao, primio i odložio njihove
kapute, smjestio ih za stol, podijelio aperitive, i onda im se obratio: «
Večera je spremna, predlažem da počnemo s prvim slijedom. Pripremili smo vam
divljačku večeru, kao što ste i tražili.» Gosti su prasnuli u smijeh, pridružio
im se i Hrvoje. I ta večera je, usprkos tom jezičnom incidentu, ili upravo zbog
njega, prošla fenomenalno. Hrvoje je goste, konobarski rečeno, imao na pladnju.
Bili su opušteni, veseli, uživali u večeri, a bome mu ostavili i dobru napojnicu.
Hrvoje je i inače znao šarmirati goste, znao je reći pravu
stvar u pravo vrijeme, a to mu je često pomoglo i kad je pogriješio. Recimo,
onog ljeta kad je radio na moru. Radio je u
restoranu, no vlasnik restorana se bavio i iznajmljivanjem soba pa su gosti
imali i doručak u restoranu, a jedan od Hrvojevih poslova bio je i davanje
doručka. Osim što je tog jutra zaspao, a gosti su strpljivo na terasi čekali
kad će on doći. I on je došao, ali ovaj put ne kroz kuhinju, nego kao gost kroz
ulaz na terasu, prišao gostima i obratio im se: « Dobro jutro, oprostite, je li
to restoran «Sirena»? Ovdje bih morao dati neke doručke!»
Gosti su se potvrdno nasmijali, žene su mu pomogle oko
pripremanja doručka, skuhale su i ispekle jaja, narezale kruh, pomogle mu
iznijeti na stol nareske, maslac, marmeladu i što sve ide za doručak , djeci
natočile sok od naranče, podijelile čaj, kavu…I tako se prešutno sklopio neki
savez. Žene su i dalje svakog jutra nudile pomoć oko doručka, a vrijeme do kad
se može dobiti doručak više nije bilo fiksno, pa se neki mogli ujutro prvo i na
partiju tenisa ili rundu trčanja, znali su da bez doručka neće ostati. A
slijedeće godine, kad su opet došli na ljetovanje, donijeli su i poklone za
Hrvoja.
Nema komentara:
Objavi komentar