četvrtak, 14. kolovoza 2014.

Početak moje knjige

Kao što sam prošli put i najavio, započeo sam s pisanjem knjige. Ne očekujem da bude bestseller, najvjerojatnije neće niti biti izdana, ali to je ono što već dulje vrijeme želim napraviti - napisati knjigu.
I zato ovdje objavljujem sam početak knjige, ne sve što je do sada napisano, nego samo uvod, i volio bih čuti vaše mišljenje (kritika se ne bojim, one samo mogu biti podstrek).

                                                                     * * * * * * * *

«Čuj, da ti iskreno velim…» - rečenica je koju je čuo nebrojeno puta u životu. I jedna od najglupljih koje je čovjek sročio. Znači, inače mi lažeš, ali sad jednom ćeš mi reći istinu.
Pa ako ne razgovaramo iskreno, onda bolje da niti ne razgovaramo.
Izuzetak je kad je izgovore pijani gosti, kao što ju je sad Nikola rekao Ivici, redoviti dvojac s druge strane šanka, one udobnije i komotnije, strane za goste. Sutra se vjerojatno neće sjećati što su to iskreno rekli, ili će se onaj koji je nešto obećao uslijed viška promila praviti da se ne sjeća i objašnjavati kako je ovaj drugi bio pijan pa ga je krivo shvatio.
Alkohol je sam po sebi previše iskren. Loš je gospodar tijela, često uzrok nesreća i zločina, no uvijek pokaže istinski čovjekov karakter!
Hrvoje uzdahne, s one svoje, konobarske strane šanka. Dvojac izgleda još nije zaključio temu o kojoj zdušno raspravljaju, i pitanje je (opet) kad će mu završiti smjena. Potjerati ih ne može, stalni su gosti, a šef mu, naravno, prekovremene neće platiti.
O da, odužit će se ova večer, vjerojatno duboko u noć, a ne bi bilo prvi puta i da dočeka ujutro čistačicu Maru. A svašta je Hrvoje čuo za šankom, o ljubavnim aferama, mutnim poslovima, obiteljskim situacijama, političkim tajnama, gospodarskim i inim manipulacijama. Toliko toga da je već dvaput mogao objaviti memoare, a tek je u tridesetim. Gdje je još penzija, na drugoj strani galaksije. Promijenio je Hrvoje dosta lokala u kojima je radio, kao i većina konobara, od seoskih krčmi, kafića, gostionica, a radio je  i u nekoliko elitnih restorana.
A sa svakog tog radnog mjesta ima neka zanimljiva ili smiješna priča, koja pokazuje ne samo znanje konobara, nego i njegovu sposobnost snalaženja u ponekad škakljivim situacijama.
I zato se Hrvoje ponekad i naljuti kad mu se tamo neki dripac obrati sa «Kako si kolega, i ja sam konobar!» Da, možeš misliti, naučio je mali kako se kuha kava na espresso aparatu (a i to je danas već grana u ugostiteljstvu sama za sebe), nije nigdje mogao naći posao pa se zaposlio kao konobar pa sad umislio da i je pravi konobar. Eh, na što je palo konobarsko zvanje, običan otirač za noge!
Hrvoju padne osmjeh na lice. Sjetio se one večeri kad je radio u jednom elitnom zagrebačkom restoranu podno Sljemena, gdje je bez rezervacije bilo praktički nemoguće ući.
Prvo je stol za večeru rezervirao stalni gost, dolazi sa ljubavnicom, a malo kasnije stol je rezervirala i njegova žena, poduzetnica, dolazi sa poslovnim partnerima. Restoran ima tri prostorije, pa nije problem rezervirati svaki stol u drugoj prostoriji. Hrvoje je zajedno sa dvojicom svojih kolega puna tri sata, uz redoviti posao i obraćanje pune pažnje svim gostima, još vodio računa da ako jedan krene u toalet, drugi budi zadržan kako ne bi krenuo u isto vrijeme. I kao u inat, odlučili u isto vrijeme otići iz restorana. Pa su ispratili gospođu i njezine poslovne partnere, a gospodina s ljubavnicom zadržali još malo pjenušcem na račun kuće.
Jer im se nije smjela ponoviti ona nemila scena, kad je također jedan drugi poznati gospodin doveo ljubavnicu na večeru, i kupio joj ružu od Štefice koja je svako večer navratila i prodavala ruže. Došao je i slijedeće večeri, samo te večeri je došao sa suprugom (pa dobro, koja budala dovodi ljubavnicu i ženu u isti restoran!), i kad je Štefica ponudila ružu, on je odbio, a Štefica mu je glatko odbrusila: «Jučer si onoj mogao kupiti, zašto ne bi danas ovoj?»
Štefica je dobila zabranu ponovnog dolaska u restoran, gospođa je ostavila gospodina, gospodin je nastavio biti redoviti gost sa svojim ljubavnicama, ostali gosti su dobili materijala za ogovaranje i podsmijeh te večeri, a Hrvoje i njegovi kolege jezikovu juhu jer to nisu spriječili.
No bilo je i situacija kad je Hrvoje nespretno pogriješio, a večer je ispala fenomenalna. Kao onda kad su lovci sa svojim suprugama imali svečanu večeru. Cijeli meni za večeru je, naravno, bio osmišljen s jelima od divljači. Gosti su došli, Hrvoje ih je dočekao, primio i odložio njihove kapute, smjestio ih za stol, podijelio aperitive, i onda im se obratio: « Večera je spremna, predlažem da počnemo s prvim slijedom. Pripremili smo vam divljačku večeru, kao što ste i tražili.» Gosti su prasnuli u smijeh, pridružio im se i Hrvoje. I ta večera je, usprkos tom jezičnom incidentu, ili upravo zbog njega, prošla fenomenalno. Hrvoje je goste, konobarski rečeno, imao na pladnju. Bili su opušteni, veseli, uživali u večeri, a bome mu ostavili i dobru napojnicu.
Hrvoje je i inače znao šarmirati goste, znao je reći pravu stvar u pravo vrijeme, a to mu je često pomoglo i kad je pogriješio. Recimo, onog ljeta kad je radio na moru. Radio je u  restoranu, no vlasnik restorana se bavio i iznajmljivanjem soba pa su gosti imali i doručak u restoranu, a jedan od Hrvojevih poslova bio je i davanje doručka. Osim što je tog jutra zaspao, a gosti su strpljivo na terasi čekali kad će on doći. I on je došao, ali ovaj put ne kroz kuhinju, nego kao gost kroz ulaz na terasu, prišao gostima i obratio im se: « Dobro jutro, oprostite, je li to restoran «Sirena»? Ovdje bih morao dati neke doručke!»
Gosti su se potvrdno nasmijali, žene su mu pomogle oko pripremanja doručka, skuhale su i ispekle jaja, narezale kruh, pomogle mu iznijeti na stol nareske, maslac, marmeladu i što sve ide za doručak , djeci natočile sok od naranče, podijelile čaj, kavu…I tako se prešutno sklopio neki savez. Žene su i dalje svakog jutra nudile pomoć oko doručka, a vrijeme do kad se može dobiti doručak više nije bilo fiksno, pa se neki mogli ujutro prvo i na partiju tenisa ili rundu trčanja, znali su da bez doručka neće ostati. A slijedeće godine, kad su opet došli na ljetovanje, donijeli su i poklone za Hrvoja.