utorak, 28. travnja 2015.

Psihijatrijski ogled školstva iz laičkog kuta

Danas sam bio u Zagrebu i jedan slučajan razgovor me naveo na pomisao kako bi svaka osnovna škola trebala imati vrt u krugu škole, pa da svi učenici znaju da salata ne raste u dućanu.
Korist bi bila višestruka:
- učenici bi saznali kako raste voće i povrće
- dio nastave bi proveli na svježem zraku
- školska kuhinja bi imala besplatan izvor dijela namirnica, i to zdravih
Mislim da bi to trebali uvesti u kurikulum nekog obaveznog školskog predmeta, tipa nekadašnjeg Domaćinstva, ali naravno poprilično promijenjenog programa. Naravno, vjeronauk treba izbaciti iz škole, njemu je mjesto samo u crkvi, jer je protuustavan, budući da zbog njega sva djeca u školi nisu ravnopravna. Zapravo bi u tom predmetu mogli spojiti domaćinstvo, tehnički i seksualni odgoj, čak pomalo i travarstva, tipa od kojih biljaka, cvjetova se mogu napraviti dobri sokovi.
Mislim da bi to učenicima apsolutno koristilo, a vjerojatno i nastavnicima.
Jer nastavnici bi morali biti uzor učenicima, zar ne?
Osim kad nisu!

Recimo, u školi se organizira predavanje za sve učenike i nastavnike vanjskog predavača, i zbog tog predavanja su tog dana skraćeni satovi.
I onda se nađe nastavnica koja bi inače u to vrijeme imala redovnu nastavu da nisu skraćeni satovi, ali ne odlazi na to predavanje jer ima privatnih obaveza.
Hm, a kako bi riješila te privatne obaveze da nastava nije skraćena?
Enivej, od svojih učenika ipak traži da budu na tom predavanju, i oni na njemu ostaju, no dio onih koji putuju ipak odu na raniji vlak da jednom ne moraju čekati još sat i pol poslije nastave na vlak.
I spomenuta nastavnica ih slijedeći dan kori zašto nisu ostali na predavanju, što je i u redu, ali da li je to u redu činiti sa izjavama tipa "Zarili ste mi nož u srce!" i još nekoliko takvih slikovito patetičnih?
Ako uzmemo u obzir da ta nastavnica ponekad ima običaj jadati se učenicima zbog svojih privatnih, obiteljskih problema, čak na rubu suza, govoreći kako mora odmah poslije nastave žuriti kući, a onda je pri odlasku iz škole učenici vide na piću u obližnjem kafiću, postavlja se opravdano pitanje kako učenici mogu takvu osobu uzimati kao iskrenu osobu, mjerodavnu da im govori o moralu i poštenju?

Rad s ljudima je težak, rad s djecom još teži, a treba znati i preživjeti iznova i iznova prolazak kroz pubertet svake godine nove generacije.
Zato bi možda trebalo pojačati pedagoški aspekt na učiteljskom fakultetu, ali i uvesti povremeni zdravstveni (recimo otvoreno: psihijatrijski) pregled nastavnika, kao što i radnici imaju redovite profesionalne zdravstvene preglede.
Jer dijete mora učiti zdrava, prisebna osoba. Uz roditelje, nastavnik je vrlo važna osoba u razvoju djeteta.
A djecu najviše boli kad primijete da su neka djeca povlaštenija kod nastavnika od druge, i to gotovo u pravilu ona imućnijih roditelja.
Pa znači da bi na učiteljskom fakultetu, osim pedagoškog, trebalo pojačati i socijalni aspekt obrazovanja djece.
I da, trebalo bi zabraniti ono prenemaganje koje je baš izrazito u tom svijetu prosvjete (moja iskrena i duboka isprika svim onim nastavnicima i profesorima koji su jednostavno ljudi, vole svoj posao, znaju prenijeti znanje na djecu, i pri tom ih još navesti da pokažu interes za učenjem).
No, malo sam skrenuo s teme.
Htio sam reći da bi se i učenici i nastavnici morali malo ponovo okrenuti prirodi, jer ako nastavnik usred sata može razgovarati na mobitel i surfati, kako onda očekuje da ga djeca kojima je uzor ne slijede u tome?


nedjelja, 19. travnja 2015.

Konobarska muda

Danas sam imao zadovoljstvo biti sudionikom u jednom razgovoru u kojem je nekolicinu nas svojim mislima počastila i jedna visokoobrazovana osoba.
Pa je ta visokoobrazovana osoba izrazila čuđenje kad je čula da sam objavio svoju knjigu, a ostala totalno zaprepaštena kad je čula i da sam se aktivno uključio u politički rad.

Prvo me upitala koja je tema moje knjige, pa kad sam joj objasnio da su to u biti moji konobarski i radnički memoari kroz humor i ironiju, te politička gledišta sa debelim slojem satire, nije joj bilo jasno što bi to moglo biti zanimljivo u životu konobara i radnika.

Odgovorio sam joj neka kupi knjigu pa će saznati!

A zatim me ta osoba upitala zašto mislim da bih se ja, običan konobar, mogao baviti politikom.
Moj odgovor je bio slijedeći: zato jer imam muda!
A zatim sam nadodao kako je vjerojatno takav rječnik i očekivala od jednog šljakera srednje stručne spreme.

I krenuo s opširnijim objašnjenjem:
- rekao sam da je i meni laiku jasno što ne valja u ovoj državi: preljevanje vlasti između dviju stranaka koje nemaju hrabrosti napraviti nužne rezove u administraciji, jer su u toj administraciji njihovi uhljebi

- da se sva trenutna politika svodi samo na međusobno prepucavanje čelnika dviju (zasada) najvećih stranaka, a ne rješavanju gospodarskih pitanja, a u tu igru se sad uplela i Kolinda igrajući se Predsjednice

- da mito i korupcija neće moći biti istrijebljeno dok se sa scene ne maknu oni koji ne samo godinama, već i desetljećima muzu državni proračun za privatne potrebe

I rekao sam toj visokoobrazovanoj osobi da ja imam muda to reći, da sam to rekao i u knjizi, da to govorim na svom blogu, i da to govorim sad njoj, i reći ću svakome, jer ne moram strepiti da ću inače izgubiti fotelju, članstvo u nekom odboru, niti biti u strahu da ću se zamjeriti nekome o kome ovisi moja uzlazna karijera, jer ja niti nemam političkih ambicija globalnih razmjera.
Ja govorim ono što mislim, pišem ono što mislim, a tako ću i dalje, a tako i želim dalje.

Ponosam sam s tim što sam postigao u životu, imam dvije kćerke koje učim da budu kao i ja, da stoje iza onoga što su rekle, da brane svoje mišljenje, da cijene tuđi stav, ali neka se ne boje i ne srame iznijeti svoj!

I rekao sam da mi je zadovoljstvo kad mogu drugima, pa i visokoobrazovanima, pokazati da i ja imam svoje mišljenje, da i ja znam misliti svojom glavom, da i ja imam utjecaj na izbor, i da sam odlučujem što ću misliti, reći i napisati.

Rekao sam i kako među tim mojim mislima sigurno ima i dobrih, kad ih nalazim na internetu gdje ih drugi plasiraju kao svoje, stavljajući svoje ime u potpis pod moje misli.
No kad te potkradaju, to znači da vrijediš, ne materijalno, već intelektualno, pa makar si samo SSS!

O da, bilo mi je zadovoljstvo danas!



subota, 18. travnja 2015.

Pitanje USKOK-u

Mene muči jako jedna stvar, a to je zašto se svi ne pridržavaju PRAVILNIKA
O NAČINU ISTICANJA MALOPRODAJNE CIJENE I CIJENE ZA
JEDINICU MJERE PROIZVODA I USLUGA.

Čujem da se može kupiti diploma, funkcija, položaj u društvu, stranci itd., a isto tako čujem i da se može prodati čast, poštenje, ugled.
E sad, meni nije jasno kako su kupci tih proizvoda došli do cijene, a nigdje nema službenog cjenika. I sad, možda se i ja zainteresiram da nešto kupim, a ne znam pošto to mogu kupiti.
Valjda treba nekog poznavati tko te usluge prodaje, a ja na žalost ne poznajem (ili barem mislim da ne poznajem i ne znam da poznajem takve osobe), pa ne znam uopće ni kome se obratiti da dobijem potrebne informacije.
Za prodati nešto, samo sam konobar pa nije sad da mogu postići neku cijenu za prodaju ugleda, a što se tiče časti i poštenja, ja sam još uvijek mlad, nevin i naivan!
A vežući se na sve to, pitam se traže li se i kakve potrebne kvalifikacije za kupnju tih usluga, ili postoje KV i NKV cijenik.
KV cjenik važi za pismene, koji znaju gdje ide č, ć, dž, đ, ije, je, a NKV cjenik ima naravno više cijene, jer kupac ne zna ni sročiti rečenicu koja ima glavu i rep, početak i kraj, veliko i malo slovo, potrebnu interpunkciju i još neke dosadne detalje koji samo zagorčavaju život u uzlaznoj karijeri.

A bilo bi mi jako važno da mogu bez blamiranja saznati te cijene (možda bi bilo dobro da budu dostupne i "onlajn" - čuo sam neki dan tu riječ i baš mi je fora) pa da vidim da li bih morao dignuti kredit u banci. Razumijem da takav kredit ne bi mogao biti u kunama, nego samo u eurima ili švicarcima, ali mi nije shvatljivo da kraj toliko reklama banaka o kreditima, još nijedna nije ponudila namjenski kredit za, recimo, kupnju direktorske fotelje.
Pa onda tko je kreditno sposoban, neka kupi i na legalan i društveno prihvatljiv način postane direktor u nekoj agenciji ili firmi, ili predsjednik nekoga ili nečega itd.

I zato bih ja vas u USKOK-u lijepo zamolio da mi odgovorite da li postoji takav cjenik, ako postoji gdje se može pogledati.
A ako ne postoji, zašto onda dozvoljavate da se te usluge prodaju bez važećeg cjenika?
Imam samo srednju stručnu spremu pa se unaprijed ispričavam ako negdje već postoji odgovor na to pitanje, a ja nisam bio sposoban pronaći ga.


četvrtak, 16. travnja 2015.

Štacuni f Čakovcu

Koliko muževa među vama voli ići u šoping sa ženama?
Ja definitivno nisam poklonik. I zato smo žena i ja našli rješenje. Idem s njom u kupovinu samo kad kupujemo živežne namirnice, i to onda kad joj treba prijevoz. Ponekad odem i pješice s njom u kupovinu, kad želim prošetati, pa odemo u one udaljenije trgovine, a kupujemo nešto sitno, na akciji, pa nije problem nositi pri povratku kući.
I neki dan sam zaključio da ima trgovina u koje mi i nije tako teško ići, a ima i onih gdje kad moram ići kao da idem na izvršenje vlastite smrtne kazne.
Takav je recimo Konzum.

Ako odete u onaj u sklopu robne kuće Međimurka, možete ući sa svježe opranom odjećom s mirisom na najmirišljaviji omekšivač, izaći ćete smrdljivi, jer se u onom prostoru s niskim stropom, bez prozora, visokih polica i uskih prolaza između njih peku pilići, pomfi i svašta nešto, kao u nekoj pečenjari, a ventilacija ili ne postoji ili je u kvaru ili ne mora zadovoljavati nikakve propise pa nije bitna za rad trgovine.
Inače u Konzum trgovinama nabiju police do plafona, uski prolaz, ako igdje ima imalo mjesta odmah je tu opet neka paleta s nekom robom, i ako kod nekoga želite izazvati klaustrofobiju, Konzumovi dućani su idealni za to.
Osoblje glumi ljubaznost, no ne mogu sakriti umor, iscrpljenost, izrabljenost od strane Todorića, koji uživa u svom carstvu.
Kad Todoriću mora doći kakva inspekcija, on samo kaže da će izgleda morati otpustiti neke radnike, što je pola Hrvatske, pa onda ništa.



Ne volim ići ni u trgovine METSS-a, no one nisu na zadnjem mjestu jer je to ipak Međimurska trgovina suvremenog stila.
METSS je u Međimurju ono što je Konzum u Hrvatskoj, a to znači izvor blagostanja svom gazdi.
No u METSSU morate razlikovati dvije vrste prodavačica.
Prva je vrsta prodavačica koje su došle iz Trgocentra, tvrtke iz koje je proizašao METSS, što je posebno izraženo po selima, jer te prodavačice rade zbog mirovine, no pravi posao je njima kod kuće, pa se na ovom poslu malo "počivleju", i dođete li u trgovinu dok one međusobno razgovaraju, dobit ćete prijekoran pogled. Bit ćete posluženi, ali ponekad i bez riječi u vašem smjeru jer se ne može prekinuti međusobni razgovor.
I tu su prodavačive novijeg doba, koje su sretne što imaju bilo kakav posao, pa se ne mogu žaliti što rade 365 dana na godinu, do 22 sata navečer, a ako treba i do 24.
I zato imate razumijevanja i suosjećanja prema tim prodavačicama, no vi bi ipak htjeli kupovati tamo gdje vas neće posluživati umorne i iscrpljene osobe.


Ne volim ići niti u KTC (Križevci Trgovački centar), to je više veleprodaja sistem nego trgovina za domaćinstva, jer što mi znači da mogu kupiti, karikiram, 6 kg papra pa povoljnijoj cijeni kad na godinu potrošim jedva 1 kilogram? I k tome također mračan, turoban prostor s osobljem koje radi preko volje. Iako još nisam bio u novootvorenome, gdje inače ima prozora, ako ih nisu zamračili.


Još jedan dućan u koji ne volim ići je Plodine. No izgleda nisam jedini jer tamo je gužva jednom na godinu, pa uvijek radi samo jedna kasa. Također izmučeno osoblje, no među njima ima i onih koji smatraju da su im kupci nešto krivi, ne znam razlog tome.
Tu moram dati napomenu koja se odnosi na pojedine prodavačice u svim dućanima koje sam dosad spomenuo, a to je da ima osoba koje su po prirodi vesele, reklo bi se dobre duše pozitivnog stava, i one vidljivo odskaču od ostalih. Shvaćaju da nisu kupci izvor njihovoj nedaći, i mire se s činjenicom da je situacija u Hrvatskoj takva kakva je, i da još nema na vidiku mogućnosti da se bilo što promijeni.


Negdje smo na sredini liste, a tu je Spar, trgovina za koju bih rekao da je čardak ni na nebu ni na zemlji. Krajnje neutralan osjećaj prema tom dućanu, u koji tako i tako odemo kupovat kad je nešto izuzetno povoljno na akciji, inače ga se niti ne sjetimo.


I sad počinje lista trgovina u koje volim otići.
Započinje sa Betexom, također lokalnim brendom, čiji vlasnici su visoko letjeli, ali se i bolno prizemljili.
Ova trgovina na jugu Čakovca je uspjela izbjeći zatvaranje za razliku od ostalih iz tog lanca, police su poluprazne, nije da ima baš raznovrsnu ponudu, no kad vidite preostale prodavačice kako se zdušno bore za opstanak, jednostavno morate doći ovdje i povremeno nešto kupiti.


Zatim, volim otići i u Kaufland.
On također nema prozora, no ima dobru rasvjetu koja to apsolutno apsorbira, među policama dovoljno prostora da se dvoje kupaca može mimoići bez problema. Jedina stvar koju nikad ne kupujemo u Kauflandu je kruh, jer imaju zapakiran kruh koji zna biti star i više od dana.
Ali imaju izbor svega i svačega, česte i povoljne akcije svih namirnica, osoblje koje prilično uspijeva biti ljubazno, čija ljubaznost ipak pomalo opada što je hijerarhija viša.


I na prvom mjestu, trgovina u kojoj najviše volim kupovati, je Lidl!
On u prvom redu pobija moja tezu da stranci dolaze u Hrvatsku samo kako bi izrabljivali ovdašnju radnu snagu. U popisu navedenih dućana vidimo da što se tiče trgovačkih lanaca, upravo domaći izrabljuju.
Lidl ima normalno radno vrijeme, jedini je trgovački centar koji nije radio na Uskrsni ponedjeljak.
Police su visine normalnog čovjeka, pa imate osjećaj prostora, a i između polica ima više nego dovoljno mjesta.
Lidl je dućan koji ima sve i ništa. Rekao bih pomalo neočekivan spektar ponude robe, pa možda nećete moći kupiti nešto što smatrate normalnim da bude u dućanu tog tipa, ali možete i naći nešto čemu se zbilja niste nadali da ćete naći u dućanu takvog tipa.
Zatim, sviđa mi se što ne prodaju fore "Kupujmo hrvatsko", pa onda pod pašku janjetinu bude podmetnuta novozelandska, već jasno, bez nepotrebnog srama, daju do znanja da se prodaje uglavnom njemačka roba.
I ono najvažnije, ljubazno osoblje. Na početku ili na kraju radnog vremena, oni su nasmijani, ljubazni!
A drugi bi mogli naučiti od njih da je jedino zadovoljan radnik dobar radnik!

srijeda, 15. travnja 2015.

Eureka! Imam ga!

Da, da, pronašao sam ga! Imam ga!
Znam da je bilo mnogih koji su ga tražili, znam da ih ima još i više onih koji ga još traže, no ja sam svoj uspio pronaći!

I uopće nije bilo teško, samo treba malo uključiti sive moždane stanice, kao što bi to rekao legendarni Hercules Poirot!

I onda ćete ga naći, izlaz iz krize nam je tu, pred nosom!

U Hrvatskoj se, uz lijekove za srčane bolesti, najviše troše još antidepresivi i lijekovi za smirenje. A zdravstvo troši jaaako puuuno novaca iz državnog proračuna i ako nećemo od EU dobiti po prstićima, moramo taj izdatak smanjiti.
To su problemi broj jedan i broj dva, depresivan narod i deficit u državnom proračunu.

Jedna od industrija u Hrvatskoj koju je kriza najjače pogodila, je tekstilna industrija.
I to je problem broj tri.

A ja za ta tri problema imam jedno zajedničko rješenje.
Dakle, jednim udarcem, ne dvije, nego tri muhe!
A kako?
Pa jednostavno!
Treba smanjiti potrošnju antidepresiva i lijekova za smirenje, što će efektom domina smanjiti manjak u državnom proračunu, a zaposliti tekstilnu industriju, što će, i opet defektom domina, puniti državni proračun.
A moje solomonsko rješenje kako to napraviti je slijedeće:


ponedjeljak, 13. travnja 2015.

Profesionalna deformacija

Danas imam slobodan dan, nakon pomalo napornog radnog vikenda.
Nisam ništa planirao za danas, nego onako, što trenutak donese.
Nakon buđenja, zapravo, točnije bi bilo rečeno izležavanja do 10:30, konačno ustao iz kreveta, napravio si irish cappuccino i sjeo za računalo da provjerim emailove, prošvrljam po fejsu, pokupim medalju na Travianu.
Zaključio sam da nisam raspoložen za doručak, pa sam samo oprao suđe i iznio smeće.
Žena radi, kćer je u školi, sam kod kuće pa odlučim prošetati do grada.
Dok sam krenuo spremiti se za izlazak, nisam ni shvatio u kojem trenutku sam počeo sređivati svoj ormar, vaditi stvari koje više ne mislim koristiti.
Sve što sam zaključio da mi više ne treba i da više neću nositi, nabacao sam na garnituru u dnevnoj sobi, pa neka žena odluči što će dalje s tim (sigurno će biti sretna kad dođe s posla, nađe natrpanu garnituru i shvati kako sam ja dobar muž koji sam radi red u ormaru!).
Pa sam konačno krenuo u grad (nije da živim izvan grada, ali kod nas kad izlazite kažete da idete u grad, pa makar stanovali u centru grada), i prvo otišao srediti neke poslove u banku, u kojoj, za ne vjerovati, sredina dana, a nema gužve, i odmah sam na redu.
Odlazim preko puta banke na terasu svog omiljenog kafića, Soho Bara, gdje već znaju da pijem samo irish bez preljeva od čokolade, pa ne moram ništa govoriti, samo uživati u suncu i mislima.
Pijuckajući cappuccino, mozak doslovce puštam na pašu, nema ni meditacije, jednostavno samo uživanje u trenutku. No trenutak je prošao, i krenem polako kroz grad u još malo šetnje pa prema doma, da dočekam ženu s ručkom.
Vidi se da je sunce izvuklo ljude iz stanova i kuća, sve terase kafića postavljene, a bome i pune gostiju koji uz kavicu razgovaraju, ogovaraju, prigovaraju...
Već sam pri izlasku iz centra grada, pomalo u mislima, pomalo promatrajući prolaznike i događanja oko sebe, kad začujem se s jedne terase nečiji glas:"I, bumo još kaj popili?"
I ja automatski krenem do tog stola da ih poslužim!

Uuups, pa ne radim ovdje!



srijeda, 8. travnja 2015.

Romima čestitke, cigani tko vas j...

Danas, 8.travnja, obilježava se Svjetski dan Roma. Datum obilježavanja je u čast prvoga Svjetskog kongresa Roma održanoga 1971. godine u Londonu, kada su Romi službeno dobili svoju zastavu i himnu.
Budući da ih u kraju u kojem živim ima mnogo, smatram da je dobrosusjedski čestitati im njihov dan.
Jučer sam na TV gledao prilog o njima, i ono što me obradovalo (ali i debelo iznenadilo) je što prilog nije bio kao i inače, a to znači samo kukanje nad pravima Roma, jadikovanje da se ništa nema, ukratko, naricanje nad sudbinom. Dapače, u prilogu se govorilo o Romima koji su odlučili prihvatiti Hrvatsku kao svoju pravu domovinu, a to znači da su preuzeli sva prava, ali i obaveze prema ovoj državi u kojoj žive, znači da su roditelji odlučili školovati svoju djecu, a sebi obezbjediti posao i hrvati se s ovom gospodarskom situacijom kao i svo domicilno stanovništvo.
Da, znam, ima ih još puno koji bi živjeli samo od raznih socijalnih pomoći, koje odmah po primitku potroše u kockarnicama, znam da ih ima još dosta koji su pljačkaši po tuđim poljima i dvorovima, ali se na ovaj dan, i zbog ovog dana, moramo fokusirati na one koji žele socijalizaciju u društvo, civiliziran način života, obrazovanje za sebe i za djecu. I u tome ih trebamo podržati.

Pogrdan izraz za Roma je cigan.
Cigan je sinonim za lopova, varalicu, lažova, nemoralnu osobu.
A koji su najpoznatiji cigani u Hrvata?
Ciganski je tražiti kruha preko pogače, ali zar to ne rade oni u Savskoj?
Ciganski je zarađivati na tuđoj muci, ali zar to ne radi Todorići, Raići...?
Ciganski je lagati u oči, ali zar to ne rade Tomica, Zokica i odabrano društvo?
Dakle, da zaključimo, nema Roma baš toliko puno, ali cigana kol`ko hoćeš!




Romi, čestitke povodom vašeg dana!

utorak, 7. travnja 2015.

Jedina i jedinstvena, Antiprotiv Predsjednica!

Svojevremeno je, ako se ne varam, prema filmu prvijencu Veljka Bulajića "Vlak bez voznog reda" napravljena i serija, a govori o velikim migracijama stanovništva u Jugoslaviji u proljeće 1946. iz pasivnih krševitih dinarskih krajeva u plodne panonske ravnice Slavonije, Baranje, Srijema, Vojvodine. Vlakovima se preseljavaju cijela sela.
Uglavnom, ja sam bio dijete kad se ta serija prikazivala, ali mi ostala u sjećanju jedna baba koja je uvijek bila protiv svega, i tko god bilo što rekao, ona bi opet: "Ja sam antiprotiv!"
Pa ako bi ostali promijenili priču pa bi došlo onako kako je ona htjela, ona je i opet bila antiprotiv!
A na tu babu i tu seriju me podsjetila predsjednica šatoraša iz Savske 66 i dijela hrvatskih građana, Kolinda Grabar-Kitarović.
Ne mogu reći naša Predsjednica, jer ona sama svakodnevno pokazuje da nije Predsjednica svih građana Republike Hrvatske, čak niti većine njih.
Zapravo bi se moglo reći da se ona igra Predsjednice!
Jer ona, baš kao malo dijete, hoćete pokazati da je odlučna, pa se baš kao nadureno dijete inati i prkosi.
I zato je ona antiprotiv! Svega!
Tko god, tko nije iz HDZ-a, veli ili napravi bilo što, pa čak i ono što je ona sama nekad zagovarala ili zastupala, e sada je ona antiprotiv!
I tako ona hoće pokazati da je ona odlučna, jaka, samostalna žena koja se nikoga ne boji i ona je antiprotiv svih i svega što nije ovjereno žigom hm hm diplomiranog tajnika HDZ-a i lidera stranke srnećeg pogleda i vučjeg osmijeha.
Ona je antiprotiv Pantovčaka, one hoće u Visoku.
Dobije Visoku, ali je sada antiprotiv Visoke.
Ona je antiprotiv prosvjedne note, želi povlačenje veleposlanika.
Veleposlanik je povučen, ali ona je antiprotiv, želi prosvjednu notu!
Ali Antiprotiv Predsjednica je uvažena klimačica glavom kod Merkelice, pokunjeno sluša jezikovu juhu, i ni pisnut ni anti ni protiv. Ali čim se vrati u Hrvatsku (ne znam smijem li napisati doma), odmah je ona antiprotiv.
Između ostalog zato jer joj je i Merkelica rekla da bude antiprotiv.
Nije joj palo na pamet da kod Merkelice bude antiprotiv i brani ostatke hrvatskog telekoma, ne ne, tamo je slušala Merkeličine žalbe i odmah došla da nama očita bukvicu što je ona jadna morala slušati kod Merkelice, i to još u povjerenju!

Da, da, teško je biti Antiprotiv Predsjednica, i k tome još jedina i jedinstvena!


petak, 3. travnja 2015.

Hm-da, ovo je možda provokativno

U ovom tjednu kad je sve u znaku Uskrsa, moram priznati da imam sakrament krštenja ne svojevoljno, već je majka tako odlučila dok sam bio beba. Nije da žalim zbog toga, samo nemam baš dobro mišljenje o Crkvi kao instituciji, zapravo moje mišljenje o Crkvi kao instituciji bi me možda po katoličkim mjerilima moglo odvesti u pakao.
No ako se svećenici ne boje pakla, ne vidim zašto bih se ja morao.

Mislim i da je kršćanstvo u Hrvata otišlo s pravog puta katolicizma, prava vjera je također izgubljena na tom putu i među samim svećenstvom, što se naravno onda odražava i na narod.

Vodstvo hrvatske katoličke Crkve živi u nekim dalekim srednjovjekovnim vremenima, i puno je aktivnije u politici i intrigama nego u bogoslužju.
No, svejedno, poštujem tradiciju Božića i Uskrsa, i veselim se i uživam u prigodnim običajima: bojanje jaja, zajednički doručak...

Poručio bih samo crkvi, Crkvi i određenim pojedincima da se drže jedanaeste Božje zapovijedi:
Ne radite ono što ne želite da se i vama radi!

Pa apropo toga, postavljam svekolikom pučanstvu slijedeće pitanje:


četvrtak, 2. travnja 2015.

Eppur si muove!

Da li ste zadovoljni kad se vide rezultati vašeg rada?
Radili ste mukotrpno, dugotrajno, podmetali su vam klipove, klevetali vas, pa čak i vrijeđali, ali vi se niste dali smesti jer znate da dobro radite svoj posao, znate da stojite iza svog rada, znate da će on jednog dana donijeti rezultate.

I dok su drugi bili zauzeti međusobnim optuživanjem, tračevima, osvetama, podmuklim smicalicama, vi ste realizirali zadatke koje ste stavili pred sebe.

Dok su treći svoju navodnu snagu dokazivali omalovažavanjem svega oko sebe, pljuvanjem po svima, ali nikako da predlože kakvo pametno, suvislo rješenje za probleme jer su već odavno dosegli svoj maksimum i počinju se spuštati, vi se i dalje penjete da pokažete da u vama ima snage, da u vama ima moći, da u vama ima znanja!

I dok svi oni zajedno javno pljuju po vama, potajice priželjkuju da osvoje vašu pažnju. No to im ne uspijeva, jer vas ne interesiraju laži i obmane, vašu pažnju privlači samo put kojim ste krenuli. Što su veći izazovi pred vama, to ste odlučniji i uporniji!

I zato, kad se konačno pokaže rezultat vašeg rada, imate pravo da budete zadovoljni, imate pravo da pokažete zadovoljstvo, i onda s još većim žarom krećete dalje!

Svatko, ali baš svatko od nas voli da mu se da neka pohvala za dobro odrađen rad.
Svaka kuharica voli kad joj se pohvali ručak, svako dijete voli kad se pohvali njegova kula u pijesku ili crtež koji završava na hladnjaku, svaki sportaš voli kad se pohvale njegovi rezultati, svaki radnik voli kad se primijeti njegov trud, ma zaista, svi vole kad se cijeni njihov trud.

Pa tako i ja, kao član ORaH-a, volim da je web portal ORaH-a najčitaniji od svih stranačkih web portala.
Po svim pokazateljima kojima se ocjenjuje uspješnost nekog web portala, ORaH-ov je daleko najposjećeniji od svih, na njemu se najduže ostaje, bilježi najveći rast novih posjeta, najviše dnevno provedeno vrijeme na portalu, što pokazuje da je ORaH uspio navesti građane da posjete njegovu web stranicu i da pročitaju sadržaj portala, posebno programe kojih je nemali broj do sada javno objavljeno.
ORaH pobuđuje interes kod građana upravo svojim konkretnim prijedlozima, konkretnim rješenjima, konkretnim programima.

Jer kraj tolikog posla oko svega toga, nema vremena za "trla baba lan da joj prođe dan"!