ponedjeljak, 13. travnja 2015.

Profesionalna deformacija

Danas imam slobodan dan, nakon pomalo napornog radnog vikenda.
Nisam ništa planirao za danas, nego onako, što trenutak donese.
Nakon buđenja, zapravo, točnije bi bilo rečeno izležavanja do 10:30, konačno ustao iz kreveta, napravio si irish cappuccino i sjeo za računalo da provjerim emailove, prošvrljam po fejsu, pokupim medalju na Travianu.
Zaključio sam da nisam raspoložen za doručak, pa sam samo oprao suđe i iznio smeće.
Žena radi, kćer je u školi, sam kod kuće pa odlučim prošetati do grada.
Dok sam krenuo spremiti se za izlazak, nisam ni shvatio u kojem trenutku sam počeo sređivati svoj ormar, vaditi stvari koje više ne mislim koristiti.
Sve što sam zaključio da mi više ne treba i da više neću nositi, nabacao sam na garnituru u dnevnoj sobi, pa neka žena odluči što će dalje s tim (sigurno će biti sretna kad dođe s posla, nađe natrpanu garnituru i shvati kako sam ja dobar muž koji sam radi red u ormaru!).
Pa sam konačno krenuo u grad (nije da živim izvan grada, ali kod nas kad izlazite kažete da idete u grad, pa makar stanovali u centru grada), i prvo otišao srediti neke poslove u banku, u kojoj, za ne vjerovati, sredina dana, a nema gužve, i odmah sam na redu.
Odlazim preko puta banke na terasu svog omiljenog kafića, Soho Bara, gdje već znaju da pijem samo irish bez preljeva od čokolade, pa ne moram ništa govoriti, samo uživati u suncu i mislima.
Pijuckajući cappuccino, mozak doslovce puštam na pašu, nema ni meditacije, jednostavno samo uživanje u trenutku. No trenutak je prošao, i krenem polako kroz grad u još malo šetnje pa prema doma, da dočekam ženu s ručkom.
Vidi se da je sunce izvuklo ljude iz stanova i kuća, sve terase kafića postavljene, a bome i pune gostiju koji uz kavicu razgovaraju, ogovaraju, prigovaraju...
Već sam pri izlasku iz centra grada, pomalo u mislima, pomalo promatrajući prolaznike i događanja oko sebe, kad začujem se s jedne terase nečiji glas:"I, bumo još kaj popili?"
I ja automatski krenem do tog stola da ih poslužim!

Uuups, pa ne radim ovdje!