ponedjeljak, 23. veljače 2015.

Knjige zbližavaju, zar ne?!

19. veljače je moja starija kćer navršila 21 godinu, i kako je zezamo, postala drugi put punoljetna, sad i po mjerilima cijelog svijeta:)

Za rođendan, na poklon je između ostalog dobila i moju knjigu (koju bi dobila i da joj nije rođendan, ali eto računa sebelj ) Pa je tako ispalo, da je zadnja dobila knjigu iz kruga onih kojima želite pokloniti knjigu.

Kući je iz Zagreba došla u petak prijepodne, odmah otišla kod zubara, pa u Varaždin na kavu sa prijateljicom iz srednjoškolskih dana.
Putovala je vlakom, jer osim što je jeftinije od autobusa, bliže joj je. Pa se i kući vraćala sa vlakom. Ušla je u kupe gdje je već sjedila jedna djevojka, i počela čitati knjigu.
Ulazi kondukter, karte na pregled, pa odlaže knjigu kraj sebe okrenuvši korice prema gore i daje kartu.
Kondukter ode, a djevojka u kupeu je upita odakle joj ta knjiga.
Pa napisao ju je moj tata! - odgovara kćer.
Ti si Gorkićeva kćer? - oduševljeno pita djevojka.
Da! - zbunjeno odgovara moja kćer.
A ja sam Davorova djevojka!

A Davor je moj najbolji prijatelj, koji je i zaslužan što sam uopće išao pisati knjigu, a još više što je knjiga i objavljena.
A kad je knjiga bila izdana, on je dobio prvi knjigu na poklon!

I tako su njih dvije, stigavši na stanicu Čakovec-Buzovec otišle na kavu, saznale da idu na isti fakultet, samo što su druga, odnosno, četvrta godina faksa.

Izvještaj o upoznavanju preko knjige smo odmah dobili i Davor i ja thumbup , a dogovoreno je i da zajedno dođu na promociju.

I neka onda netko kaže da knjige ne zbližavaju!