nedjelja, 1. ožujka 2015.

Divni dani kratkog djetinjstva

" uvijek sam bio pametno dijete
tako kažu
prao zubiće prije ručka rukice
za mamine goste
učio pjesmice"




Kad malo bolje razmislim, najviše nepodopština kao dijete sam napravio na Rabu, i to još nisam niti bio u školskoj dobi. Ili su mi barem, iz nekog razloga, te nepodopštine najviše ostale urezane u sjećanje.
Ljetovao bih kod svog ujaka, koji je tada još bio nastavnik matematike u osnovnoj školi, a imao je stan iznad sportske dvorane u sklopu škole.
Stan je imao lijepu terasu, s divnim pogledom na rapsku valu, i nalazio se na drugom katu. Na prvom katu je stanovao domar škole, koji je imao sina Damira, godinu dana mlađeg od mene, i on i ja smo bili nerazdvojni prijatelji tokom ljeta, a bome smo napravili i nekoliko grešaka u koracima u odrastanju, pri čemu je moja ujna krivila njega, a njegova baba mene.
Iza te zgrade je bilo brdo, zapravo je dio brda bio iskopan kako bi se napravila ta zgrada, pa vam je između terasice ispod prozora kupatila ujakovog stana bio udaljen metar od potpornog zida koja je zadržavao brdo da ne zatrpa zgradu.
Garantiram da nije bilo više od metra razmaka, jer smo Damir i ja to isprobali skokom s brda na terasicu, ali je tu onda bio problem jer nismo mogli doseći prozorčić kupatila da uđemo u stan, a nismo mogli skočiti nazad jer je potporni zid bio na malo višoj razini od terasice.
Pa smo tako na terasici sačekali večer (a znate da ljeti sunce kasnije zalazi) dok nas nisu išli tražiti, i dok nas konačno nisu spasili s naše avanture. Sjećam se da su vikali na nas, a nas dvojica smo bili samo jako gladni.

Drugom prilikom, naišli smo na tom brdu ostavljenu Bubu. Auto očito nije bio više funkcionalan, pa ga je neki savjesni građanin ostavio jednostavno na tom brdu, jer znate da na otocima nema odlagališta kao na kontinentu.
A Damiru i meni je više nego dobrodošao. Imao je sjedala, kotače, volan, što ćeš više, za dječju maštu dosta. Naizmjence smo ga vozili, jer se umoriš ako sam predugo voziš pa se šoferi moraju mijenjati, i obišli smo njime skoro cijeli svijet!
Kažem skoro, nije da nismo imali u planu obići cijeli svijet, ali se jednog dana, nakon kiše, auto nekim čudom pomaknuo, dok smo nas dvojica bili unutra, i počeo kliziti niz brdo. Srećom, taman metar-dva prije one rupe između brda i zgrade se ispriječio jedan bor koji nas je zaustavio.
I opet nismo kužili zašto viču na nas, pa nismo mi ostavili auto tamo, nego odrasli, i opet su nam zabranili da se družimo, što smo mi drugog dana nekako uvijek zaboravljali.

Bilo je još tih zgodica i nezgodica, no mislim da je kruna svih naših nepodopoština bio naš doprinos školskoj izložbi povodom kraja školske godine.

Damir i ja smo se nečeg sjetili, sad se ne sjećam čega, ali bilo je očito jako važno jer smo odlučli potražiti njegovog oca na radnom mjestu, u školi. Nije bilo nastave, mislim da je školska godina već završila, pa smo bauljali po školi ne bismo li negdje ugledali Damirovog oca. I završili u jednoj učionici gdje je bilo izloženo živo čudo maketa raznih brodića, jedrenjaka, u divnim bojama. Jednostavno su bili prekrasni, a još je k tome bio i divan sunčan dan, pa smo se Damir i ja zapitali da li mogu ploviti po moru. Uzeli smo svaki po jedan s namjerom da ih stavimo u more, no bila je oseka pa nismo dosegli do mora, i jedino razumno rješenje je bilo kod kuće napuniti kadu vodom i isprobati u kadi da li plove.
Prva dva su bila totalno razočarenje, kako smo ih stavili u kadu, tako su se prevrnuli. Ostavili smo ih na terasi, da se posuše od brodoloma, i otrčali po druga dva.
I tako dva po dva, opelješili smo nas dvojica školsku izložbu, i preselili je na terasu ujakovog stana.
I sjećam se da tada nisu vikali na nas, jer su se prvo direktor škole i nekoliko roditelja počeli smijati kad su saznali za slučaj, a onda i svi ostali, a Damir i ja smo bili presretni što smo tako uspješno postavili izložbu na terasi ujakovog stana!