nedjelja, 17. svibnja 2015.

Ispovijest o dosljednosti (politički post)

Kad se sa pedeset godina prvi put u životu učlanite u neku političku stranku, čujete svakakve komentare: od toga da vam je dosadno u životu pa do toga da je to sigurno posljedica drugog puberteta.

A istina je da i čovjek sa pedeset godina može još imati neke ideale, neke svoje snove. Istina je da možda tek sa pedeset godina skupite hrabrosti da budete sami kreator svoje budućnosti.
A možda se tek tada okupila grupi ljudi koja ima slična vjerovanja kao vi.
Uglavnom, kako se to zna reći, u određenom trenutku sudbine kockice su sjele na svoje mjesto.

I dok ste prije slušali o politici i političarima svašta, sada to i proživljavate.
Dođe tako do nekih stvari u kojima se baš i ne slažete s ostalima, recimo kad odluče podržati Josipovića za novi mandat. Vi ste više za kandidata koji nije uspio skupiti dovoljno potpisa za kandidaturu, kad već vaša stranka ne daje svog kandidata, ali izabrano vodstvo je tako odlučilo.
Pokazalo se pogrešno, ali poštovana su pravila demokracije.

Pa se ne slažete niti s kompletnom politikom rodne ravnopravnosti, jer smatrate da se nijedno zlostavljanje ne smije izdvajati, treba se boriti ravnopravno protiv zlostavljanja i prema ženama, i prema djeci, i prema muškarcima. Jer ako žene kažu da se treba boriti protiv zlostavljanja dok je makar samo i jedna žena zlostavljanja, ja kažem da se treba boriti protiv zlostavljanja dok je i samo jedno dijete ili samo i jedan muškarac zlostavljan.
A zlostavljanje nije samo seksualno, ima i robova u tvornicama svjetski poznatih brendova, i lokalnih šerifa. Treba se boriti protiv svake vrste zlostavljanja neovisno o spolu, dobi, vjeri i rasi.

Svatko se od nas bori (ili bi se trebao boriti) za bolje sutra na način koji mu najviše leži i s kojim smatra da može dati najveći doprinos.
Ja volim pisati, zaista volim. I nije mi teško pisati jer pišem ono što zaista mislim i o onome što vjerujem. Nema kod mene naručenih tema, postova, pomanjkanja inspiracije.
I onda to što pišete neki počnu i čitati. Jedni jer se slažu s vama, drugi jer se ne slažu pa započinju raspravu s argumentima, treći znaju samo vrijeđati, no najgori su oni četvrti, određeni pripadnici sedme sile.
Od novinara se očekuje da bude objektivan, da sasluša sve strane i iznese sva stajališta, pa na kraju može iznijeti svoj osvrt.
No na žalost, i previše novinara je politički obojeno, čak toliko da otvoreno pljuju po jednima, a dižu u nebesa druge.
I ako vi ne dišete kao takav novinar, on vas izvrijeđa najprimitivnijim rječnikom. No to je odlično, znači da ste zapaženi, da ste izazvali reakciju, da ste digli prašinu, znači da nekog vraga ipak radite i imate učinak.
I to i izvan granica svoje županije, jer je novinar iz Zagreba!

I sad, napravimo rezime.
Član ste stranke, ne slažete se 100% sa politikom stranke, napadaju vas i neki samozvani Salomoni, što dalje?

To što se ne slažete bezuvjetno, dokaz je da niste u stranci klimača glavama, već u stranci gdje možete iznijeti svoje mišljenje.
Nije vam na kraj pameti da odmah napustite stranku, već imate samo jači poticaj da se borite za svoja uvjerenja, svoje stavove, pronalazite argumente kojima ćete uvjeriti neistomišljenike zašto mislite da je vaš stav ispravan.

A ovi što galame?
Odlično!
Znači da je bio pun pogodak!