Svaki dan smo svjedoci tužnih sudbina ljudi koji ostaju bez posla, doma, bez dostojanstva, i suosjećamo s njima.
No koliko zaista shvaćamo te ljude?
Kakve misli prolaze njihovim glavama?
Jer često ni dupla doza lijekova za smirenje ne pomaže, crni misli stvaraju vihor nespokoja u glavi.
Čemu uopće život, tko je uopće izmislio i stvorio to sranje: život?
Rodiš se u bijedi, živiš u bijedi, radiš za mizeriju, a onda ti uzmu i tu mizeriju!
I umrijet ćeš u bijedi, s dugovima! I to će biti tvoja ostavština djeci?
I opet smo u krugu! A kako će djeca završiti škole, živjeći u bijedi kao što si i ti? Hoće li morati napustiti školu i zaposliti se da prežive, kao što si morao i ti? Ali gdje će se danas zaposliti? Kad si ti bio mlad, posla je još i bilo, a danas moraš platiti da bi radio!
K vragu sve! Zar je to život? Treba li mi takav život?
Prolaze li takve misli kroz glavu ljudima bez budućnosti?
Kad prelaze most i pogledaju dolje u rijeku, dođe li im da skoče u tu rijeku i završe tu muku?
Kad idu preko pruge dođe li im da skoče pod vlak i okončaju agoniju?
Kažu da su samoubojice kukavice, ali opet kažu i da treba imati hrabrosti dignuti ruku na sebe, iako ne bih to nazvao hrabrošću, nego možda konačnim uvjerenjem samog sebe da je to izlaz iz dugog, mračnog tunela!
Kakav je njihov bračni život? Podupiru li se supružnici i dalje, ili ih s vremenom jad i očaj okrenu jedan protiv drugoga, okrivljujući se međusobno?
No i opet, ti ljudi žive dalje, bacakaju se, trzaju, nastoje izvući iz blata.
Zašto?
Jer su hrabri pa ne naprave samoubojstvo ili su kukavice da ga naprave?
Ili ima nešto treće?
Možda nada?
Nada u što? Nada u koga?
Ili nada zbog nekoga?
Nema komentara:
Objavi komentar