utorak, 28. srpnja 2015.

Očevi, kćerke i dečki

Kad mi se rodila starija kćer i kad sam došao kući i vidio je prvi put, cijelu noć sam prosijedio uz kinderbet i buljio u nju, to malo stvorenjce, to malo čudo (neka mi mlađa kćer oprosti što nisam tako probdio prvu noć i uz nju, jer sam nekako odmah znao da će biti veći vražičak od starije).

I kako su one odrastale, tako su počele rasti i roditeljske, a posebno očeve brige, potpomognute prijateljskim bockanjima kako dolazi vrijeme za dečke. Sjećam se kako sam se znao zapitati kako će to biti kad uistinu budu imale dečka, kako ću reagirati.

Kad je starija kćer počela izlaziti, bili su to za nju veseli trenuci izlazaka, za mene noćne more, gledanja na sat, kroz glavu su se vrzmale misli je li sve u redu, budnost dok ne čuješ da se okreće ključ u bravi.

I onda je jednog dana izjavila da ima dečka.

I ja sam osjetio olakšanje! Veliko, ogromno olakšanje!

Jer sam sad znao da ima pratnju od zgrade, cijelo vrijeme izlaska, i natrag do zgrade. Mogao sam mirno zaspati ne čekajući zvuk ključa u vratima! Dobar dečko, samo ima jednu manu, razmazit će mi previše kćer!

Pa je onda jednog dana i mlađa kćer rekla: “Mama, tata, sjednite se, moram vam nešto reći! Imam dečka!”

Upoznali smo i njega, fin dečkić. Recimo. kad sam sad vozio mlađu kćer na autobus u Varaždin odakle je krenula na more, on se digao ujutro u 4,30 i došao biciklom na autobusnu stanicu da je isprati.

A i on ima jednu manu! Živi u Varaždinu, a ona u Čakovcu. Pa onda još rodna ravnopravnost pa se naizmjence nalaze u Varaždinu i Čakovcu. I onda ja nemam mira od trenutka dok je on doprati do vlaka do trenutka dok ne čujem zvuka okretanja ključa u bravi!

No dobro, znam, to mi vraća ono što i uz nju nisam probdio prvu noć:)