srijeda, 1. srpnja 2015.

Naše odluke nas određuju

Slušam radio i obavještavaju gdje stoji policija i lovi prebrze vozače.
Malo kasnije u vijestima, teška saobraćajna nesreća sa poginulima zbog prebrze vožnje.

Vozim se kući s posla i vozači koji mi dolaze u susret ablenduju da negdje stoji policija. 3 km kasnije, opet nesreća. Uzrok: prebrza vožnja!

S jedne strane smo kolegijalni, s druge strane psujemo prebrze vozače kad skrive nesreću!
Pa se pitam je li to baš kolegijalno, ili ne bi trebalo upozoravati gdje stoji policija, ne bi trebalo ablendovati, barem ne onoga koji prebrzo vozi. Onaj koji vozi dozvoljenom brzinom, njemu blendovanje tako i tako nije potrebno! Jer neblendovanjem možda smo upravo spasili nečiji život!

I zato smo mi dvolična nacija.

S jedne strane kukamo, s druge strane pomažemo onima zbog kojih kukamo!

I nije to samo s ablendovanjem, koji god aspekt života pogledate, naći ćete primjer!

A ja, kao čovjek naivne, Generalićke naravi, mrzim dvoličnost!

Mrzim kad se netko pravi pametan, ali nekako bi te svoje nazovi pametne prijedloge uvalio drugima na realizaciju, i čudi se zašto je problem da netko drugi troši vrijeme na njegove nazovi mudrosti!

Mrzim kad ti netko u četiri oka govori kako si dobro napravio nešto, ali onda hvali druge, a tebe niti ne pogleda, već te zapravo gura na marginu, kao da nisi dao nikakav svoj doprinos!

Da, mrzim dvoličnost, i treba naći načina kako je preživjeti i pobijediti.
Jedna mogućnost je maknuti se, povući, ali onda pobjeđuju oni koji vas žele marginalizirati.

Druga mogućnost je da i sami postanete dvolični, ali to je teška kontradikcija, nespojivo s vašom naravi.

I ostaje treća mogućnost.
Nasmijati se takvima u brk, i krenuti dalje, živući po svojim mjerilima, jer znate da ćete onda imati miran san!
Da, to je moja opcija!

Jer, jako je važno boriti se u životu za svoja uvjerenja, i živjeti po njima!
To je jedna od osnova koja nas čini čovjekom!