Zabranjuju li nam to stranci domoljublje?

Čujem da je sinoć bila dobra utakmica, čujem da su naši poveli, čujem da je penal bio sumnjiv, čujem da smo izgubili, ali časno se boreći!
Čuo sam to jutros od kolega koji su došli na smjenu, jer ja sam sinoć radio, zapala me noćna smjena.

Za one koji još nisu riješili anagram firme u kojoj radim, evo, nek se zna: Mrak Box = Boxmark, onaj u Trnovcu Bartolovečkom.
I tako sam sinoć, izvršavajući zajedno sa svojim radnim kolegicama i kolegama radne zadatke na svom radnom mjestu u Boxmarku, saznao kako su se osjećali logoraši u konclogorima, kako su se osjećali crnci dok su prodavani u roblje!
Jer sinoć, negdje nakon početka utakmice Brazil-Hrvatska, došla je kontrola. Došla je siva majica (siva majica=šefica odjela) i u pratnji zaštitarke kontrolirala da netko slučajno preko mobitela ili tranzistora ne sluša prijenos utakmice, ispitavala majstore jesu li radnici slučajno saznali rezultat utakmice, provjeravale po WC-ima nije li se netko sakrio u WC da sazna rezultat! (Nismo primitivan narod i nitko nije okrenuo svoj spolni organ prema njima da ih pomokri!) Bila je to prava smotra logoraša, izvedena po svim pravilima struke!
Bio je to postupak izveden na način koji se ne veže niti uz socijalizam, niti uz kapitalizam, već uz čisto robovlasništvo!
Ako mala plaća nije dovoljna motivacija, ako svakodnevne prijetnje otkazom nisu dovoljna motivacija, naši VLASNICI nađu uvijek nove načine da nas motiviraju!
No ono jedno pitanje koje me cijelo vrijeme kopka: ZABRANJUJU LI NAM TO STRANI VLASNICI DOMOLJUBJE???
Jer meni to liči na to, a ako je to tako, poštovana Vlado RH, (nedavno ste posjetili i jedan pogon te, kako ste, neinformirani kao i inače, rekli "domaće" firme), onda se malo uputite u zbivanja u Hrvatskoj, nama trebaju radna mjesta, a ne robovlasnička! Ako nas prodajete, pa zar vrijedimo toliko malo?

Ne znam kakve će posljedice za mene imati pisanje ovog članka, no evo, došao sam iz noćne i krenuo odmah da ga napišem, jer sam još u šoku od doživljenog poniženja!

                                                   

Društvo nastranih polagača

Kad sam rekao na poslu o čemu ću danas pisati, rekli su mi neka ne navedem u kojoj firmi radim, da ne bih imao problema, pa evo koristim onda samo anagram, isti kao i u postu Snjeguljica i sedam patuljaka, dakle radim u firmi Mrak Box. U ranijem današnjem postu ,U moralnosti nema ničeg božanskog, to je posve ljudska stvar, pisao sam o jednom lošem kolegi na poslu, jer na žalost, u svakom žitu ima kukolja. No s kakvom ekipom inače radim na poslu, pokazat će opis današnjih događanja.
Trebao sam raditi na cutteru br.3, koji je specijaliziran za kaširanje, cutter koji osim što je sam po sebi malo teži za upravljanje, ima zadatak pripremati materijal za kaširanje, pa je jedan od zahtijevnijih cuttera za raditi.
No moj kolega Robi, koji je trebao raditi na cutteru 4, je zatražio i inzistirao da se zamijenimo, da mi bude lakše, budući da mi je tek drugi dan faringitisa i temperatura mi se još pojavljuje!
Pa mi je on i kontrolirao noževe, ostali kolege: Miran, Dario i Matija su uskakivali s pomaganjem u polaganju materijala, spremanju bala, raspisivači Petra, Mrle i Matija su mi davali naloge koji su lakši za izvršiti, bez prigovaranja ostalih polagača. Majstor Kruno, moj prvi nadređeni, je dolazio povremeno raspitati se jesam li u redu,  podrška je dolazila i od dragih štrumpfeta,  one režu materijal koji mi polagači naložimo.
Sa takvom ekipom zaboravite i na stvari koje vas inače naljute, kao npr. kad se taman spremite za posao i krenete na autobus, a onda vas nazovu s posla i kažu vam da ste danas slobodni, ili još gore, dođete na posao, a oni vam kažu da odmah možete i doma, jer je manje posla pa vam se danas piše godišnji, za koji onda nakon par dana morate potpisati zahtjev kao da ste vi sami tražili taj dan godišnjega. Ili zaboravite da se približavaju godišnji odmori, i započeo je lov na vještice, odnosno, traženje grešaka da se može za kaznu ukinuti K-15, ilitiga bonus za godišnji odmor!
I uglavnom, danas je radni dan započeo ugodno u dobroj radnoj atmosferi, usprkos vrućini u pogonu jer u cijelom ostatku tvornice radi klima, samo naravno, ne kod nas, u pripremi rada!
I onda grom iz vedra neba: majstor iz druge smjene je premješten iz svoje smjene,  a kuda drugdje nego u našu, a naš majstor ide u tu smjenu!
Nije važno i nije poanta ove priče kakav je taj majstor koji dolazi, poanta je da rukovodeći ljudi i opet rade pogrešan korak, i miču čovjeka koji je svoju smjenu uspješno organizirao!
Nije važno što ovaj pogon ima veći učinak od onog u Sloveniji, Slovenci imaju veću plaću!
Nije važno što od pripreme sve kreće, bilo gdje dalje zaškripi, kriva je, naravno, priprema!
I nije važno što upravo ova, 4C smjena, ima najbolje rezultate od svih četiriju smjena, to je bila i ostala kažnjenička bojna!
Kad treba nekog kazniti, udri po 4C smjeni!
Kad treba nekog upregnuti, tu je 4C smjena!
Kad treba nekog okriviti, tu je 4C smjena!
Kad treba nekog naguziti, tu je 4C smjena!
Mi smo Društvo nastranih polagača koje prca tko kada stigne i kada mu se digne!

PS: U firmi HAIX dva šefa iz Njemačke naletjela su na dva domaća šefa kako vrijeđaju, ponižavaju i viču na radnike. Istog trenutka su ih poslali kući na hlađenje, a poslije hlađenja degradirani su u obične radnike!
Jest da je strancima na pameti samo prihod, no često niti ne znaju kako se domaći šefovi ponašaju prema radnicima, jer daj čovjeku moć, i vidjet ćeš kakav je zaista!

U moralnosti nema ničeg božanskog, to je posve ljudska stvar

Jučer pod pauzom na poslu povela se mala rasprava o dolasku na posao kad si bolestan , radu sa temperaturom, raznim upalama i infekcijama. Nekoliko nas je izjavilo da smo radili bolesni, nismo ostali na bolovanju, i bilo nas je u tome i mlađih i starijih. Ja sam radeći u ugostiteljstvu često radio bolestan, pa sam se nedavno malo zgrozio na izjavu jednog svog radnog kolege kako on ostaje doma i kad kašlja. A jučer sam došao do zaključka kako ima potpuno pravo, zašto ne bi? Kakvu ja to imam korist što sam radio bolestan i s temperaturom? Koji mi je to poslodavac zahvalio na tome? Koji me to poslodavac nagradio zbog toga?
I sad ću  sam sebi skočiti u usta. Imam faringitis, imam temperaturu, radio sam jučer, ići ću na posao i danas. A zašto? Nisam ništa naučio u životu?

Na poslu imam jednog uvjetno rečeno radnog kolegu. Došao je na posao preko veze, a izgleda da i ostaje na poslu zbog te svoje veze, a zaista, ne samo da nisam usamljen u mišljenju, nego nas ima ohoho koji mislimo da su njegove radne navike tu negdje oko nule, spektar ideja za zabušavanje i iskorištavanje drugih vrlo širok, to mu se mora priznati. Gotovo je već postalo pravilo da njega nedjeljom nema na poslu, pa nas je ove nedjelje sve iznenadio kad se pojavio na poslu, no dalo se naslutiti da tu ima neka caka. Odmah od početka je govorio kako ga boli koljeno, ne može se baš kretati, i onda hop, nakon jednog sata provedenog na poslu, krivo je stao, ozljeda na poslu!
I naravno, sad je na bolovanju, i to još stopostotnom! A svi mi ostali ispadamo budale, i to budale koje još moraju odraditi i njegov dio posla! Sad se ja pitam, ne samo da on nema srama, ima li osoba na položaju koja ga je dovela na posao srama? I kako ta osoba može tvrditi da se jednako ponaša prema svim radnicima?

A zašto ja danas idem na posao usprkos bolesti i temperaturi?  Jer ne želim da moji kolege moraju odrađivati moj dio posla, ionako nas ima premalo.

Romi i/ili cigani?

Nedavno je u Čakovcu u organizaciji Vijeća romske nacionalne manjine održana javna tribina na temu ukidanja socijalne pomoći i teškog položaja Roma pri ostvarivanju socijalnih prava, te pokretanja postupka hitnih mjera oko otklanjanja deponija smeća u naseljima Parag u Trnovcu, Piškorovcu, Kuršancu, Kotoribi, Orehovici, Kvitrovcu i još nekima uz koje se nadovezuju romska naselja. Tribini je prisustvovao i Surija Mehmeti, predsjednik stranke Snaga Roma Hrvatske.

Sebe osobno ne smatram rasistom niti smatram da imam predrasude, zapravo možda ih i imam prema "bjelačkom" stanovništvu globalno pod utjecajem western filmova, filmova o borbi crnaca za svoja prava, Židova i sl. Ne smatram da je svaki Rom automatski  lopov ili prosjak.
No priznajem da sam ostao zgranut onim što je, kako piše internet portal eMedjimurje, rečeno na toj tribini!
I to još od strane ljudi koji bi trebali biti nekakvi lideri Roma!
U  opisu Roma stoji da su oni nomadski narod, no očito im se u Međimurju dopalo jer nisu nastavili svojim lutalačkim putevima, već se udomili ovdje.
Kad kao turist odete u neku stranu zemlju, od Vas se očekuje da se pridržavate zakona te zemlje, ako se i nastanite u drugoj zemlji, trebate se pridržavati zakona te zemlje. Morate imati pravo na ravnopravnost, jednaka prava sa domicilnim stanovništvom, ali i jednake OBAVEZE!
E, na ovoj tribini nisu tražena jednaka prava, jer ih zapravo već i imaju, jer i Ustav RH i zakoni RH važe jednako za sve građane Republike Hrvatske, bez obzira na nacionalnost i vjeru. Tražena su VEĆA prava za Rome u odnosu na ostale građane RH. Ali zanimljivo, ne veća prava za dobivanje posla, nego veća prava  za socijalnu naknadu. I dok ostali građani RH traže ostvarivanje ustavnog prava na rad, na ovoj tribini se ne traži pravo na rad, nego samo pravo na veću  socijalnu naknadu. 
Traži se čišćenje deponija smeća oko romskih naselja, ali se ne predlaže kako spriječiti nastajanje novih deponija!

Vrhunac tribine je zahtjev koji je na tribini iznio Surija Mehmeti: Romi, množite se kako bi vas bilo dovoljno da jednog dana on bude premijer!
I sad se ja pitam: on je politički vođa kojemu je stalo do vlastitog naroda? Ni u ludilu! Nije njega briga kako će se onda ta djeca prehranjivati, njega samo interesira njegova osobna ambicija!

Poštovani pripadnici romske manjine, ne možete se samo pozivati na to da ste manjina i tražiti pravo na ovo, pravo na ono, morate i izvršavati svoje obaveze! Ne možete očekivati da samo dobivate, ako zaista želite biti ravnopravni građani RH, morate i davati, jednako kao i svi ostali građani! Ne možete tražiti poštovanje ostalih građana RH, ako vi ne poštujete njih!
Sami morate odlučiti: Romi i/ili cigani?

Ovi mali Romi i njihovi roditelji su odlučili!

Pamtim samo sretne dane

Moj radni kolega i fejs prijatelj slikovitog aliasa Watermelon Crnac imao je u tjedan dana dvije spontane izjave:
 - Sreća je samo kemija u tijelu
 - Treba kupovati samo stvari koje te čine sretnim

 Naoko jednostavno pitanje: Što je sreća? ili malo preformulirano: Što nas čini sretnim?
 Zapravo, koliko smo sretni u životu?
Činjenica je da je za mnoge život postao samo sumorna kolotečina: posao, kućne obaveze, spavanje, posao, kućne obaveze, spavanje i tako ukrug. Monotonija u kojoj se zapitamo: čemu služi život? Zašto sam se uopće rodio?
 U ovakvoj ekonomskoj situaciji kad ispada da oni koji uspiju skrpati kraj s krajem od plaće do plaće su zapravo sretnici, kad pojedini šefovi doista sadistički uživaju u kažnjavanju radnika, kad su sve češće situacije da se radni kolege međusobno potkopavaju u slijepoj nadi da će im to zagarantirati opstanak na poslu, kad djeca djeci u školi kradu sendviče jer su gladna, kad ti se čini da si ušao u dugačak tunel bez svjetla, kako u takvim uvjetima naći sreću?
Je li sreća doista nekakva kemija, pa treba samo pronaći formulu, izmiješati sastojke i evo: don't worry, be happy!
Ima jedna izjava da je sreća stanje uma, najčešće slabo povezano s realnošću i najčešće utemeljeno na nekoj zabludi.
Moje stajalište, odnosno viđenje sreće je slijedeće: sreća su oni detalji, trenuci, stvari koje nam omogućavaju da se odmaknemo od crne stvarnosti, kada se osjećamo da smo se, pa makar i na sekundu, našli u nekoj idili.
 Može li se sreća kupiti? Direktno ne! Indirektno, ako se pozovem na gornju izjavu svog prijatelja, može se kupiti neka stvar koja nas će nas učiniti sretnim. Za nekoga ta stvar može biti album u koji će staviti slike svojih najmilijih, za nekoga će to biti dildo!
 No pravu sreću za mene daju oni neki trenuci, one neke geste, jednokratne, unikatne, i to se više ne može ponoviti. Jer ponovi li se, onda je to već nešto na što smo naučeni i nema dodatnog doživljaja!

 Zar nije sreća kad dođete umorni s posla, a Vaše dijete je pospremilo oprano suđe, razbilo pri tome jedan tanjur, ali to nije bitno jer je to malo biće primijetilo da trebate odmora i odlučilo pomoći na svoj način pokazujući time da Vas voli i da mu je stalo do Vas?

 Zar nije sreća kad nakon pogreške na poslu šef ne viče i ne kažnjava, već cijeneći Vaš trud ukazuje na grešku kako bi se izbjeglo ponavljanje i pomaže pri saniranju te pogreške? (Jedna od osnovnih stvari koju mnogi šefovi nikad neće naučiti i nikad neće zadobiti poštovanje svojih radnika, jer u radu svi griješe, pa i šefovi pod uvjetom da nešto i rade, a ne samo da zuje okolo vrebajući koga će kazniti i na kome će uz osmijeh iskazati svoju moć i položaj!)

 Zar nije sreća kad u istom trenutku Vi i Vaš partner napravite ili zaželite istu stvar?

 Zar nije sreća kad ste nekome učinili neko dobro, pomogli mu nekom gestom?

Zapravo, neobično je koliko malo nam treba da budemo sretni, a često nam nedostaje upravo baš to nešto malo! I očito, sreću ne možemo očekivati i tražiti od drugih, za sreću smo odgovorni sami, jer svatko od nas je individua koja ima svoje fetiše za sreću!
 Sjetite se, koliko puta ste se osjetili sretnim kad ste se prepustili nekom svom sanjarenju! Najvjerojatnije to sanjarenje nije izvedivo, nije realno, ali Vas je učinilo sretnim!

Biti sretan ne znači prepustiti se sudbini, već prepoznati trenutke koji daju smisao Vašem životu!