U moralnosti nema ničeg božanskog, to je posve ljudska stvar

Jučer pod pauzom na poslu povela se mala rasprava o dolasku na posao kad si bolestan , radu sa temperaturom, raznim upalama i infekcijama. Nekoliko nas je izjavilo da smo radili bolesni, nismo ostali na bolovanju, i bilo nas je u tome i mlađih i starijih. Ja sam radeći u ugostiteljstvu često radio bolestan, pa sam se nedavno malo zgrozio na izjavu jednog svog radnog kolege kako on ostaje doma i kad kašlja. A jučer sam došao do zaključka kako ima potpuno pravo, zašto ne bi? Kakvu ja to imam korist što sam radio bolestan i s temperaturom? Koji mi je to poslodavac zahvalio na tome? Koji me to poslodavac nagradio zbog toga?
I sad ću  sam sebi skočiti u usta. Imam faringitis, imam temperaturu, radio sam jučer, ići ću na posao i danas. A zašto? Nisam ništa naučio u životu?

Na poslu imam jednog uvjetno rečeno radnog kolegu. Došao je na posao preko veze, a izgleda da i ostaje na poslu zbog te svoje veze, a zaista, ne samo da nisam usamljen u mišljenju, nego nas ima ohoho koji mislimo da su njegove radne navike tu negdje oko nule, spektar ideja za zabušavanje i iskorištavanje drugih vrlo širok, to mu se mora priznati. Gotovo je već postalo pravilo da njega nedjeljom nema na poslu, pa nas je ove nedjelje sve iznenadio kad se pojavio na poslu, no dalo se naslutiti da tu ima neka caka. Odmah od početka je govorio kako ga boli koljeno, ne može se baš kretati, i onda hop, nakon jednog sata provedenog na poslu, krivo je stao, ozljeda na poslu!
I naravno, sad je na bolovanju, i to još stopostotnom! A svi mi ostali ispadamo budale, i to budale koje još moraju odraditi i njegov dio posla! Sad se ja pitam, ne samo da on nema srama, ima li osoba na položaju koja ga je dovela na posao srama? I kako ta osoba može tvrditi da se jednako ponaša prema svim radnicima?

A zašto ja danas idem na posao usprkos bolesti i temperaturi?  Jer ne želim da moji kolege moraju odrađivati moj dio posla, ionako nas ima premalo.