I gori more...

...od lipote tvoje!
Jest da sam u Međimurju , ali nema veze, imali smo mi nekad svoje Panonsko more!
Poanta je u tome što je vani još jedan sunčan dan, što su se kocke poslagale, što je sve sjelo na svoje mjesto, i što je život opet lijep i veseo!
Znate onaj osjećaj kad bi najrađe zapjevali cijelom svijetu zbog svoje sreće!
E ja bi sad sa vrha planine zapjevao cijelom svijetu!
Imam osjećaj kao da je cijeli svijet moj, sve karte su na mojoj strani, svira samo vesela glazba i svuda okolo odzvanja radosni smijeh!
Nema samo jedan razlog za ovu moju sreću, zadnja tri tjedna puno se toga izdogađalo, poklopilo, mnogo stvari je sjelo na svoje mjesto,  i imam osjećaj novog početka, bez tereta, bez bremena, bez pritiska!
Tko bi rekao da čovjeku mogu tako nedostajati neke stvari, i ako ima sreće da ih ponovo dobije, shvati koliko mu znače!
Ne kaže se bez razloga da neke stvari znamo cijeniti tek kad ostanemo bez njih!
I zato, neću puno blebetati u ovom postu , idem na balkon vikati od sreće, a za kraj samo jedna mudra narodna izreka:

Najsretniji ljudi nisu oni koji imaju ono što je najbolje, već oni koji najbolje iskoriste ono što imaju.

Oda jednoj mamici i jednom japici

Svi mi imamo teške trenutke u životu, teške dane, teške periode.
Imam tu čast poznavati jednu mamicu i jednog japicu, koji su upravo danas saznali da je jedan težak period iza njih.
O ne, nemojte se zavaraviti, još ima dosta dana pred njima koji će biti puni krvi i znoja, ali danas su saznali da sav njihov trud, sva njihova muka, sav proliven znoj nisu bili uzalud, danas su saznali da su si dobro postavili ciljeve u životu!
Borili su se sa zlim jezicima, borili su se s vjetrenjačama, bili su uporni, bili su ustrajni, jednostavno su bili ono što jesu: borci!
Jer, ne poznajem puno ljudi za koje mogu reći da i nakon cjelodnevnog rintanja, ponekad i cjelonoćnog, uz teško breme na leđima, mogu izaći nasmiješeni među ljude kao da cijeli dan ništa nisu radili i nemaju baš ni najmanji problem.
No najviše cijenim kod njih što su ostali dosljedni sebi, što su ustrajali na svom putu, i ako nisu mogli preskočiti neku prepreku, našli su način kako je zaobići i nastaviti svoj put prema zadanom cilju!
I zato im želim da i dalje nastave tim putem dignute glave s osmijehom na licu, jer oni su vrijedni mamica i japica!

Traže se kandidati!

Na osnovu točke § članka u sredini  Ostav-a Republike Hrvatske, a poslije uvažavanja svih održanih i budućih referenduma, i legalnih i inih donacija i poticaja, bilo na lokalnoj razini, bilo na nivou EU,
raspisuje se slijedeći

N A T J E Č A J   Z A   P R E D S J E D N I K A    

U D R U Ž E NJ A   L O K A L N I H    Š E R I F A

Uvjeti:

- kandidat mora imati širok krug poznanstva, ne samo lokalnih kumica, nego i utjecajnih političara, jakih privatnika, ali i nepoznatih dobročinitelja u inozemstvu

- imovinska kartica ne smije premašivati iznos od 100,000 kn ( imovina smije, vrijednost imovine nije bitna )

- kandidat mora biti pasionirani kolekcionar vrijednih satova, umjetničkih slika, lovačkih trofeja i praznih obećanja

- kandidat je morao do dana objave ovog natječaja promijeniti ili napustiti najmanje jednu političku stranku

- kandidat mora uvijek biti otvoren za sve opcije

- kandidat mora imati najmanje jednu diplomu (neovisno da li je prava ili lažna)

- kandidat mora govoriti najmanje jedan strani jezik ( strani jezici su svi osim hrvatskog ), ili mora imati super brzi internet sa početnom stranicom Google Prevoditelj ( molim operatere da me kontaktiraju u vezi sponzorstva )

- kandidat ne smije biti usko povezan samo s jednom bankom

- kandidat smije biti navijač samo jednog nogometnog kluba bez obzira na rang kluba

Potrebna dokumentacija:

- potvrda o uplati iznosa po svom nahođenju na moj tekući, devizni ili žiro račun

Nakon provedenog postupka bodovanja prema Pravilniku o pravima i obvezama lokalnih šerifa prednost će imati kandidati koji su predali više potrebne dokumentacije. Svi koji su ušli u uži krug, morat će pokazati svoje umijeće lobiranja. Ocjenjivat će se brzina i vrijednost lobiranja.

Natječaj traje dok se ne sakupi dovoljno!

Malo drugačije (e)sjećanje

Svi se danas nekoga prisjećaju!
 Ja sam se prisjetio kako sam nekad jednostavno dobio domovnicu i rodni list, i to bez čekanja, a radila je samo jedna žena za cijelu općinu. Danas za svaki kvart imamo kancelariju sa nekoliko žena, plus načelnik, tajnik, pa njihovi zamjenici, kojih u pravilu nikad nema u kancelariji.
I nekad je bio dovoljan jedan primjerak nekog dokumenta za sve, danas trebate po nekoliko primjeraka istog dokumenta za isti slučaj za istu službu, ali je svaka ta zaposlena žena u istoj zgradi, ali različitim kancelarijama, i svaka hoće svoj primjerak istog dokumenta. To što taj isti dokumenat već imaju u svojim računalima nije važno, jer im računala očito nisu umrežena ili na istom serveru!
I zato tvrdim da projekt E-građani neće uspjeti jer je non-stop izložen diverzijama svih tih zaposlenih na raznim šalterima, jer ako bi projekt E-građani uspio, to bi značilo da oni više nisu potrebni na šalterima (barem ne u ovolikom broju koliko ih je sada).
Zar nije ironija da svi ti zaposlenici na šalterima vide sve podatke koji im trebaju da riješe vaš zahtjev, ali im to što vide bude samo dobra podloga za spisak potrebnih dokumenata koji će vam dati da skupite u narednih par dana. Sakupiti potreban broj potpisa za referendum je dječja igra u usporedbi sa skupljanjem toliko potrebne dokumentacije za rješavanje nekog zahtjeva.
I onda vrhunac svega, kad skupite svu potrebnu dokumentaciju, onda tek započinju konzultacije dviju ili više zaposlenica na šalteru je li to dovoljno dokumentacije, ili bi stranka za svaki slučaj mogla donijeti još neki dokument, pa čim je više zaposlenica na sijelu, to je više zahtjeva za dodatnu dokumentaciju.
I onda ste skupili i tu svu dodatnu dokumentaciju, zaposlenica na šalteru još pola sata dubokoumno razmišlja je li to ipak sve ili bi moglo još nešto, baci pogled na vas, vidi da ste na rubu snaga, smiluje vam se i uz širok osmijeh kaže to je sve, sve je u redu, i taman kad pomislite kako je konačno sve gotovo, uz onaj široki osmijeh zaposlenica na šalteru vam kaže: Kod mene ste sve riješili, sad idite u sobu 5, i oni trebaju sve te papire još jednom. U takvom ste šoku da uopće ne reagirate, već kao robot odlazite u sobu 5, gdje vam ponovo daju spisak potrebnih dokumenata (identičan kao i za sobu 1, što je i logično, jer se radi o istom slučaju), vi napominjete da ste upravo te dokumente ostavili u sobi 1, a zaposlenica na šalteru odgovara: Da. ali to su bili dokumenti za njih, ove ja trebam za ovu sobu!
I tako opet krenete u skupljanje dokumenata, uspijete ih skupiti jer sada već imate i iskustva i donosite dokumente u sobu 5, ali vas zaposlenica na šalteru u čudu pita zašto ste sada donijeli te papire, oni ih primaju tek zadnjeg u mjesecu, nije običaj da ih uzimaju ranije, mogli bi se izgubiti.
I odlazite kući, dolazi i taj zadnji u mjesecu, uzimate slobodan dan na poslu da možete odnijeti dokumentaciju u sobu 5, predajete ih službenici na šalteru, ali je sad na jednom obrascu krivi datum jer ste pokušavali predati ranije, pa vam kaže da donesete taj obrazac sutradan sa dobrim datumom uz svu ostalu dokumentaciju.
I dolazite slijedećeg dana, sa svom dokumentacijom, ali sada je već prvi novog kalendarskog mjeseca, i vama je prošao rok za predaju dokumenata!

I zato se  s nostalgijom prisjećam vremena kad još nije bilo kompjutera pa nije trebala niti hrpa papirnatih dokumenata!

Kako doći u Vrapče?

Krenuo sam jutarnjim vlakom u 6.11 sa stanice Buzovec. Nisam putovao vlakom godinama, zapravo, mislim da neću lagati ako kažem i barem 2 desetljeća. Sjeo sam u kupe (sjećam se da su nekad takvi kupei bili 1. razred), malo je gužva jer ima i đaka koji putuju u Varaždin u školu, a poslije Bedekovčine vlak se napunio tako da više nije bilo mjesta za sjedenje, što me iznenadilo. No zaista pravo iznenađenje sam doživio kad sam otišao u WC - čist i uredan, čak je bio i neki mirišljavi osvježivač zraka, pa kad k tome dodate i ljubaznog i nasmiješenog  konduktera, isplati se razmisliti o češćem putovanju željeznicom, ipak je ekonomičnije, a doživljaj putovanja više nije neugodan.
Na stanicu Vrapče sam stigao u 9.35, kiša pada ko iz kabla, ali što mogu, zaputim se prema svom odredištu, a to je Centar za spavanje, koji je, gle čuda, u sklopu Zavoda za psihofiziologiju i organski uvjetovane psihičke poremećaje, koji je, gle još većeg čuda, u sklopu Klinike za psihijatriju Vrapče.
He-he, pa dobro je, trebalo mi je 50 godina da završim u Vrapču!
Ustanovljena mi je teška apneja u snu. Riječ “apneja” potječe iz grčkog jezika i označava prestanak disanja.
Apneja u spavanju je naziv za bolest koja se manifestira kao poremećaj spavanja. Bolesnici od te bolesti prestaju disati u snu, a da najčešće o tome nemaju pojma. Apneja zapravo pokušava ugušiti spavača. Prekid disanja uzrokuje prekid u opskrbi organizma kisikom, kao i kašnjenje izdisanja ugljičnog dioksida, čime se organizam truje. Bolesnik će prije ili kasnije nastaviti disati, a može se i probuditi, ponekad uz napad gušenja i hvatanje zraka. Ovakvi se incidenti mogu u toku noći ponoviti i na stotine puta. To može dovesti do težih posljedica, kao što su bolesti mozga, srca i krvnih žila, ili stradanje radi spontanog padanja u san na poslu ili u prometu.
Apneja spada u grupu bolesti tzv. “tihih ubojica”, jer djeluje i razara dok bolesnici spavaju.
Bolesnici s apnejom će završiti dugoročnim ili doživotnim spavanjem s maskom, priključenom na jedan od tipova električnih uređaja, koji u toku spavanja osiguravaju povećani tlak zraka u kompletnom dišnom putu i tako pomažu bolesniku, tj. prisiljavaju ga da diše.
E ja sam sad došao tu da prespavam nekoliko noći dok ustanove koji tlak zraka mi treba za moj aparat za disanje. A kad sam već završio u Vrapču, zašto ne razgledati bolnicu?
No ono što upada u oči (zapravo u uši) već prvog sata boravka u bolnici, je da mnogi pacijenti na tom odjelu, kad razgovaraju na mobitel, izbjegavaju reći da su u bolnici, i to u Vrapču. Valjda ne žele reći da su u bolnici jer bi ih onda pitali u kojoj, a ne žele da se sazna da su u Vrapču, već govore da su na putu ili samo vele nisu doma. Zanimljivo:)
Koji dan kasnije u šetnji oko bolnice, nas trojica cimera  smo vani pored jednog određenog pacijenta, podijeljeni na dvije strane ulice, napravili jednu malu spačku: dvojica nas smo zapitali glasno onog preko ceste: Oprostite, kako doći  u Vrapče?
A on je spontano odgovorio: Jednostavno, samo skreneš!

Bolnici bi očito trebalo malo obnove stolarije, jer se prozori u sobama i ne daju baš zatvoriti, no svi smo se složili da su obroci obilni, u nekim bolnicama širom Lijepe naše od tog jednog obroka vjerojatno bi napravili i tri. Osoblje je uglavnom u redu, no problem je ako ste invalid u kolicima, kao što je bio moj cimer (u sobi nas je inače bilo šestero). Ima napravljen lift za invalide, i bez problema ćete izaći iz bolnice u šetnju, no kad se poželite vratiti (s invalidskim kolicima), ne možete nikog dozvati da vam otključa lift, kad netko napokon i dođe on nema pojma da ovaj odjel smije koristiti taj lift, odnosno da moj cimer invalid može ići tim invalidskim liftom, a još manje shvaća zašto uopće želimo ući i nikako da objasnimo da smo tu pacijenti.
Vjerujte, lakše je izaći iz Vrapča nego ući u njega!

A udarna vijest dok sam bio tamo je bila uhićenje Bandića, i ono što me zaprepastilo je razmišljanje nekih Zagrepčana. Oni kažu: neka je krao, ali je i napravio.
Znači li to da je to onda dozvoljen i legitiman način krađe?
Ili se i s pronevjerenim novcem moglo napraviti nešto zakonito za korist grada?
Na mene inače nije nešto posebno djelovala vijest o uhićenju te grupe Hercegovaca u Zagrebu, jer Bandić, iako je bio gradonačelnik glavnog grada, ipak je bio samo gradonačelnik, lokalni šerif. Na državnoj razini (iako su mu bile takve ambicije) on ne prolazi!

A kako sam zadnjih par godina bio u nekoliko bolnica na liječenju ili na rehabilitaciji, primijetio sam veliku mogućnost uštede (za čim ministar zdravlja non-stop vapi). Naime, pacijent se pusti kući, ali se vodi da je još u bolnici i po nekoliko dana, što se naravno naplaćuje, ili pacijent je u bolnici, recimo na rehabilitaciji, ali ne odlazi na nikakve terapije, čeka se da prođe predviđeno vrijeme rehabilitacije, a liste čekanja postoje i pacijenti čekaju.
Pa evo prijedlog, malo pogledati po bolnicama, uštedjet će se sigurno na praznim krevetima koji se naplaćuju i skratiti liste čekanja!