Ja sam se prisjetio kako sam nekad jednostavno dobio domovnicu i rodni list, i to bez čekanja, a radila je samo jedna žena za cijelu općinu. Danas za svaki kvart imamo kancelariju sa nekoliko žena, plus načelnik, tajnik, pa njihovi zamjenici, kojih u pravilu nikad nema u kancelariji.
I nekad je bio dovoljan jedan primjerak nekog dokumenta za sve, danas trebate po nekoliko primjeraka istog dokumenta za isti slučaj za istu službu, ali je svaka ta zaposlena žena u istoj zgradi, ali različitim kancelarijama, i svaka hoće svoj primjerak istog dokumenta. To što taj isti dokumenat već imaju u svojim računalima nije važno, jer im računala očito nisu umrežena ili na istom serveru!
I zato tvrdim da projekt E-građani neće uspjeti jer je non-stop izložen diverzijama svih tih zaposlenih na raznim šalterima, jer ako bi projekt E-građani uspio, to bi značilo da oni više nisu potrebni na šalterima (barem ne u ovolikom broju koliko ih je sada).
Zar nije ironija da svi ti zaposlenici na šalterima vide sve podatke koji im trebaju da riješe vaš zahtjev, ali im to što vide bude samo dobra podloga za spisak potrebnih dokumenata koji će vam dati da skupite u narednih par dana. Sakupiti potreban broj potpisa za referendum je dječja igra u usporedbi sa skupljanjem toliko potrebne dokumentacije za rješavanje nekog zahtjeva.
I onda vrhunac svega, kad skupite svu potrebnu dokumentaciju, onda tek započinju konzultacije dviju ili više zaposlenica na šalteru je li to dovoljno dokumentacije, ili bi stranka za svaki slučaj mogla donijeti još neki dokument, pa čim je više zaposlenica na sijelu, to je više zahtjeva za dodatnu dokumentaciju.
I onda ste skupili i tu svu dodatnu dokumentaciju, zaposlenica na šalteru još pola sata dubokoumno razmišlja je li to ipak sve ili bi moglo još nešto, baci pogled na vas, vidi da ste na rubu snaga, smiluje vam se i uz širok osmijeh kaže to je sve, sve je u redu, i taman kad pomislite kako je konačno sve gotovo, uz onaj široki osmijeh zaposlenica na šalteru vam kaže: Kod mene ste sve riješili, sad idite u sobu 5, i oni trebaju sve te papire još jednom. U takvom ste šoku da uopće ne reagirate, već kao robot odlazite u sobu 5, gdje vam ponovo daju spisak potrebnih dokumenata (identičan kao i za sobu 1, što je i logično, jer se radi o istom slučaju), vi napominjete da ste upravo te dokumente ostavili u sobi 1, a zaposlenica na šalteru odgovara: Da. ali to su bili dokumenti za njih, ove ja trebam za ovu sobu!
I tako opet krenete u skupljanje dokumenata, uspijete ih skupiti jer sada već imate i iskustva i donosite dokumente u sobu 5, ali vas zaposlenica na šalteru u čudu pita zašto ste sada donijeli te papire, oni ih primaju tek zadnjeg u mjesecu, nije običaj da ih uzimaju ranije, mogli bi se izgubiti.
I odlazite kući, dolazi i taj zadnji u mjesecu, uzimate slobodan dan na poslu da možete odnijeti dokumentaciju u sobu 5, predajete ih službenici na šalteru, ali je sad na jednom obrascu krivi datum jer ste pokušavali predati ranije, pa vam kaže da donesete taj obrazac sutradan sa dobrim datumom uz svu ostalu dokumentaciju.
I dolazite slijedećeg dana, sa svom dokumentacijom, ali sada je već prvi novog kalendarskog mjeseca, i vama je prošao rok za predaju dokumenata!
I zato se s nostalgijom prisjećam vremena kad još nije bilo kompjutera pa nije trebala niti hrpa papirnatih dokumenata!
Nema komentara:
Objavi komentar