subota, 13. rujna 2014.

Silovatelji djece su pedofili, a kradljivci djeci su...?

03.12.2013. portal Emedjimurje objavljuje intervju sa Lukom Vrbancem, amaterskim prvakom Europe u kategoriji do 60 kg u kickboxingu.
U međuvremenu dolazi do raskola između Luke Vrbanca i njegovih trenera navedenih u intervjuu, sa nimalo lijepim detaljima i raspletom.
11.09.2014. portal Emedjimurje objavljuje priopćenje Fight cluba Kovačić, a danas se priopćenjem oglasio i Luka Vrbanec. U objavljenom demantiju na portalu Emedjimurje piše slijedeće:"Prenosimo ga u nastavku u potpunosti:" No kako ipak nije objavljen u cijelosti, ja ga objavljujem u cijelosti, autentičnog, zajedno sa svim originalnim gramatičkim i pravopisnim greškama:

Poštovani čitatelji portala Emeđimurje, prije neki dan javno me se preko ovog portala prozvalo provalnikom, lopovom, s time da se nije saslušala moja strana priče, a tekst koji je bio objavljen nije bilo moguće komentirati. Nisam provalio, nego se ušetao kroz otvorena vrata ispred kamera za koje sam znao da postoje i uzeo dva pojasa koja su pripadala mom bivšem treneru Siniši Kovačiću. Zašto? 
Eto, probat ću vam opisati u najkraćim crtama. 
Treneri su Hrvoje Kišosondi i Siniša Kovačić, kod njih sam trenirao oko dvije godine. Odradio sam preko 30 mečeva, ne kako oni kažu 20, sve mogu dokazati, priznanjima, medaljama i fotografijama, i to nisu bili samo juniorski mečevi, imao sam i seniorske mečeve. Jedan od seniorskih mečeva prenosila je i lokalna Tv postaja, u kojem sam ušao u ring s osuđivanim dilerom droge (Davorom Novakom) koji me ovih dana također proziva i naziva lopovom. 
Svoje mečeve i sparing borbe odradio sam najbolje što znam i ujedno sam odradio više mečeva nego moj drugi bivši trener Hrvoje Kišasondi. A moj ružan čin krađe, u biti je morao biti neki način čin razmjene, pojas za pojas. Naime osvojio sam pojas u Beču. Nakon toga odlazim na meč u Italiju, po prvi put bez ijednog gore navedenog trenera. 
Meč naravno kao i svaki meč na koji su me oni do tada vodili diljem Europe po gala večerima bio je bez honorara – tako su oni mi rekli. Meč sam izgubio, dobio sam dobre batine, svaka čast protivniku, ali opet sam ostao stajati na svojim nogama i do sad taj protivnik jedino mene nije nokautirao pred svojom publikom. (objavit ću i video ovih dana). 
Po povratku u Hrvatsku, u automobilu sam od trenera iz Karlovca i još jednog trenera iz Srbije koji su me vodili saznao da je za moj meč nagrada bila 300€, ali da su moji treneri izričito im naredili da se meni ništa ne govori, jer ja sve znam. Naravno bio sam ogorčen, odmah sam zatražio da mi pokažu te poruke i da mi se ispriča cijela priča. Počela je velika sumnja u trenere. Kad je taj dan Siniša Kovačić stigao u Karlovac po mene, mene je poslao u auto, a on je brzo pokupio (potajice) novac ne znajući da sam saznao za novac. I njemu i Hrvoju Kišasondiju sam rekao da znam za novac i da želim svoj dio kako smo i imali usmeno dogovoreno, 80% meni, 20% njima. 
Ali oni su pobjesnjeli, počeli izvrdavati nekim objašnjenjima, kao da je to moralo biti neko iznenađenje za mene, da oni to tako godinama rade, da mi oni nikad ne bi ništa lagali i uzeli. I na kraju sam dobio 140€, što nikako nije onih 80% koje smo dogovorili. Nakon tih laži i te prevare za koju jedino imam dokaz, vjerujem da sam i za ostale gala večeri na koje su me vodili da se borim, u Slovačku, Austriju, Mađarsku, dobio neki honorar, ali su ga oni zadržali za sebe (imam poruke od drugih boraca koji su na istim galama dobivali honorar). Napustio sam klub. U klubu je ostao i taj MOJ pojas i naravno želio sam ga natrag. 
Nakon nekoliko upita, uvijek sam dobio negativan odgovor. Zamolio sam brata da ode po pojas. Brat ih je slučajno ugledao u gradu i pitao ih kad će vratiti pojas i dio novca, Siniša se počeo derati i prijetiti (ima snimljeno na gradskoj kameri u centru Čakovca), dok je Hrvoje ostao tiho. Znači pojas nikako nisam mogao vratit samom sebi. 
I tada sam odlučio da ću Siniši uzeti njegove kako bi on meni vratio moj, i tu bi naš put završio. Uzimam pred kamerama i pored zaštitarom dva pojasa kako bi me u ponedjeljak nazvali bivši treneri da se zamijenimo. Nije bilo tako, oni su me prijavili. 
Svoj čin sam bez odupiranja i izmotavanja priznao na policiji, jer sam bio svjestan kamera samo nisam imao drugo rješenje kako da dođem do svog pojasa, pa sam mislio da će me dotični treneri nazvati i vratiti meni moje, a ja njima njihovo. Pojas su mi nakon nekoliko dana ti isti treneri uzeli preko federacije, što je pravno trebao biti legalan čin oduzimanja pojasa. 
 Nisam nikakva zvijezda niti sebe vidim kao takvog, običan sam dečko. I nikako sebe ne bih nazvao lopovom, to je jednostavno bio potez očajnog dječaka, borca koji nije imao izbora. 
Našao sam novi klub i nakon što moj prijatelj i borac Vilson Kuqi odradi meč za koji se zajedno spremamo, ja počinjem tamo trenirati. Svi vi koji me omalovažavate, stanite u ring i pokupite par direkta u nos i ja ću vas onda pitati čiji je osvojeni pojas, moj ili njihov, hvala. 
Zahvalio bi se i dečkima (Jurici Škorancu i Mariu Agatiću) koji su ovih dana također bili objavljeni u video klipovima koji su me vrijeđali, ali nisu napomenuli da su do 20kg teži od mene, te da sam ja junior, a oni senijori i da treniraju više od 10 godina, dakle nisu sparing partneri iz moje kategorije. 

Hvala svim fb prijateljima, poznanicima, borcima i trenerima koji su me podržali u mojoj borbi za moj pojas na društvenim mrežama, ali nažalost nismo (još) uspjeli. Sami prosudite dali sam lopov ili žrtva „uhodanog tima“?!


Na slici: Luka Vrbanec nakon treninga 

E sad se ja pitam, ne bi li ovdje trebale reagirati neke institucije, između ostalog i državna pravobraniteljica za djecu?