Zahvala poslodavcima i firmi

Lijepo je znati da  moji nadređeni čitaju moj blog, a još je ljepše vidjeti da (pozitivno) reagiraju na prijedloge iznesene u blogu. I zato hvala nadređenima što je tako brzo popravljen stroj u pogonu u kojem radim, no to bi vjerojatno prije ili kasnije svakako bilo urađeno. Ono što me baš razveselilo je što su reagirali na prijedlog za postavljanje rasvjete na vanjskom mjestu za pauzu, danas je montirana!
A vi, dragi čitaoci, da ne mislite da sam stao sa pisanjem knjige, danas objavljujem još jedan dio najnovijeg poglavlja (iako sam rekao da više neću), iz kojeg bi se moglo razlučiti da ima još onih koji za štošta mogu zahvaliti svojoj firmi, samo iz potpuno drugih razloga.

PS: Nadređeni, nemojte se bojati, neću žicati da mi sponzorirate izlazak knjige :)

**************************************

K A D   S E   S A   S R C E M   K U H A, K U H A   S E  

G R U P N A   J U H A

Znate onaj osjećaj kad vam se čini da vam jednostavno nešto nije suđeno? Hrvoju se činilo da direktoru jedne velike prehrambene industrije jednostavno nije suđeno da dođe u restoran u kojem je Hrvoje radio, a da mu ne budu zapaljene hlače.

U tom restoranu bio je jedan lijep kamin, u kojem se vatra ložila, osim za ugođaj u sali, i za pečenje jela ispod peke i ražanj. Kamin, kao i svaki kamin, ima svoj dimnjak. Dimnjak je, kad je bio rađen,  iznutra obložen daskama,  koje su vrli majstori nakon završetka posla zaboravili izvaditi. Pa se tako poklopilo da je tog jednog dana spomenuti direktor bio na poslovnom ručku sa Hrvojevim šefom, jer je tadašnji Hrvojevoj šef , osim restorana sa teniskim terenima, imao i veleprodaju i trgovački centar. I dok su oni tako lijepo ručali, zapalile su se daske u dimnjaku, pa se zapalio krov, pa su Hrvojev šef i direktor skočili gasiti požar. Tada su direktoru prvi put gorjele hlače.

Jednom kasnije opet su ručali, ovaj put na terasi. Čak su se i šalili kako su se sjeli za stol  na terasi najdalje od kamina da budu na sigurnom. Hm, da, to su mislili!

Dakle, ručak teče, pa prvo aperitiv, pa hladno predjelo, pa juha, i dođe vrijeme za glavno jelo, koje je servirano na ovalu, pa Hrvoje nosi grijač za plate, ne električni već onaj na plamen. Ima posudica sa uljem, koje se zapali i posudica se stavi ispod plate. Jedini je problem ako vam se odvoji dno posudice, a zapaljeno ulje razlije po hlačama direktora.

I tako je direktor gorio drugi put. Barem koliko Hrvoje zna.

No što se tiče direktorovih menadžera, to je d(r)uga priča.

Znali su oni povremeno doći kod Hrvoja u restoran, na opuštanje od stresnog posla.

Pa dok su se okupljali, malo se nešto pojelo, malo više popilo. Pa se onda igrao tenis, bela, i usput, naravno pilo.  E sad, nitko nije htio pokazati da ne može popiti, da je, kako se to u narodu kaže, slabo baždaren, a opet, treba izbjeći da budeš pijan među prvima. Pa su oni koristili stari narodni recept, i potajice, skrivajući to jedan od drugoga, odlazili u kuhinju na čašicu ulja. U kuhinji su već znale padati oklade koji će prvi doći, a bilo je i vezanog klađenja, kojim redoslijedom će dolaziti.

I tako bi došlo vrijeme večere, pa je onda red da se i fino večera, malo još porazgovara o poslu ili obiteljskom životu. Tako dugo dok ne bi svi ostali gosti napustili restoran. Onda se išlo telefonirati. Zvale su se djevojke sa platnog spiska za društveni život. One su uvijek brzo dolazile, i dok su one malo pojele, menadžeri su već počeli polako ih zagrijavati kako bi one mogle poslije njih zapaliti. Hrvoje bi zaključao vrata, ugasio svjetla, i otišao u kuhinju čekati kad će dečki svršiti sa svojim igrama. Znali su oni izaći i bez da ih Hrvoje isprati. Račun će se ionako kasnije fakturirati i vrlo vjerojatno će to biti kompenzacija.

Nije to bilo ništa novo Hrvoju. On je bio konobar, i to na glasu kao profesionalan konobar, koji voli svoj posao i kvalitetno ga radi.

I zato je Hrvoje uvijek profesionalno odradio svoj posao, i kad je direktor tekstilne industrije sa stoljetnom tradicijom u stečaju svečani ručak svoje obitelji povodom sinove promocije stavio na račun firme u stečaju, odradio je Hrvoje profesionalno svoj posao i kad je ravnatelj srednje škole tehnički stavio račun na teret škole kojoj je ravnatelj, jer si je liberalno objasnio da to što je ručak bio za obitelj, vezano uz školstvo. Jer priprost narod ne shvaća koliko slobodnog vremena oni otimaju svojoj obitelji da bi to svoje vrijeme posvetili stranci i poslu, ili poslu i stranci, ili stranačkom poslu, koja verzija vam draža.

      A šefovima svejedno tko plati, glavno da je plaćeno, jer novac je uvijek mio, ma koje vjere bio.