Ova priča odvija se u prosincu, mjesecu u kojem blagdansko ozračje traje od jutra do sutra, u zemlji zvanoj Ivekland.
Građani Iveklanda vole prosinac, i iako nemaju baš novaca, ponese ih
ugođaj, jer su u tom mjesecu i Sveti Nikola, i Božić, i Nova godina, jer
je to mjesec Djeda Mraza i Djeda Božićnjaka, što ovisi o ideologiji
pojedinca i kojoj generaciji pripada. Mjesec je to kad Coca cola
izbacuje svoju novu reklamu za djedicu bijele kose i brade obučenog u
crveno, mjesec je to kad firme i velike i male polako završavaju s
izvršenjem godišnjeg plana, sumiraju rezultate i vesele se Novoj godini,
jedne zbog toga jer su preživjele još jednu godinu i nadaju se da će im
slijedeće opstanak biti lakši, druge zadovoljno trljaju ruke dobrim
prihodom, uopće niti ne pomišljajući da svojim radnicima daju kakav
bonus za težak rad i već planirajući kako povećati dobit slijedeće
godine, pa makar morali radnicima smanjiti plaće, a možda im ih i uopće
ne isplate.
Mjesec je to kad djede i bake muku muče kako unucima kupiti neki poklon
za pod bor, a da im ipak ostane za režije, i maštaju da će slijedeće
godine mirovine biti veće.
Mjesec je to kad se radnici naivno nadaju da će možda ove godine ipak
dobiti neku božićnicu ili kakav bon za nagradu za rad ove godine, pa da
im to nekako iluzorno olakša muku kako napuniti blagdanski stol, ali
slijedeće godine će sigurno biti lakše.
Mjesec je to kada roditelji čak dva puta loše spavaju, jer dvaput treba
odriješiti praznu kesu, jednom za Nikolu, a drugi put za Božić, no
slijedeće godine će biti lakše.
Mjesec je to kad nezaposleni jedva čekaju kad će doći 1.1. slijedeće godine jer će onda gotovo sigurno dobiti posao.
Mjesec je to kad mladi ne odlaze iz Hrvatske, a slijedeće godine možda i neće morati.
Uglavnom, prosinac je mjesec kad sve nas obuzme blagdansko raspoloženje,
mjesec kad svi, bez obzira bili vjernici koji slave Božić ili
nevjernici koji cijeli mjesec željno dočekuju doček Nove, svjesno ili
nesvjesno jedva čekamo Novu godinu u dubokoj nadi da će slijedeće godine
biti bolje.
Prosinac je mjesec kad obilazimo trgovačke centre pa makar samo da se
besplatno ugrijemo ništa ne kupujući, mjesec kad obilazimo štandove
mirišući kobasice, kuhano vino, gledajući svjetlucave žaruljice koje nas
uvlače u svijet mašte.
No prosinac ove godine poseban je u zemlji zvanoj Ivekland, jer u
prosincu ove godine u Iveklandu su izbori, pa hodajući između štandova
najednom naiđete na štand jednog od kandidata/kandidatkinje za
Predsjednika/Predsjednicu države Ivekland.
Gledate omiljeni film na televiziji, a onda odjednom boom, ne uobičajena
reklama kojom vam kvare gledanje filma, već potencijalni
Predsjednik/Predsjednica obećavaju da upravo o njima ovisi da nam
slijedeće godine bude bolje.
Pa je tako tu Toni Džepić, ali je na našu sreću odustao od kandidature.
Zatim je tu Mileni Kundakić, koji bi htio jako gristi, ali su mu slabi zubi.
Bez Barbi ne može ništa, pa tako niti ovi izbori, skupila je najviše
potpisa do sada, ne shvaćajući da je taj najveći broj potpisa ujedno i
maksimalan broj glasova koji će dobiti, na našu sreću, jer niti nema
više članova i simpatizera u Horuk Drpi Zezaonici, opao im broj članova
odlaskom na duže odmore u Remetimirec.
A onda dolazi čak nekoliko Iveka!
Prvo Ivek Jozefović, kojemu je omiljena serija Svi vole Raymonda pa se
nada seriji Svi vole Iveka ,pa Ivek Grubijanić, no i on odustaje, pa
Ivek Gruda, ali na žalost nije skupio dovoljno potpisa, pa Ivek Sinovac,
koji se nada da bi mogao iznenaditi iznenađene.
I tako, kraj toliko Iveka, za pretpostaviti je da Ivekland neće
mijenjati ime, širokim narodnim masama će ovaj prosinac ostati nagrđen
obećanjima kandidata, a što će donijeti Nova 2015? Na tu temu bi možda
mogli otvoriti kladionicu!
Nema komentara:
Objavi komentar