nedjelja, 7. prosinca 2014.

Blagdansko (ne)vrijeme u Iveklandu

Ova priča odvija se u prosincu, mjesecu u kojem blagdansko ozračje traje od jutra do sutra, u zemlji zvanoj Ivekland.
Građani Iveklanda vole prosinac, i iako nemaju baš novaca, ponese ih ugođaj, jer su u tom mjesecu i Sveti Nikola, i Božić, i Nova godina, jer je to mjesec Djeda Mraza i Djeda Božićnjaka, što ovisi o ideologiji pojedinca i kojoj generaciji pripada. Mjesec je to kad Coca cola izbacuje svoju novu reklamu za djedicu bijele kose i brade obučenog u crveno, mjesec je to kad firme i velike i male polako završavaju s izvršenjem godišnjeg plana, sumiraju rezultate i vesele se Novoj godini, jedne zbog toga jer su preživjele još jednu godinu i nadaju se da će im slijedeće opstanak biti lakši, druge zadovoljno trljaju ruke dobrim prihodom, uopće niti ne pomišljajući da svojim radnicima daju kakav bonus za težak rad i već planirajući kako povećati dobit slijedeće godine, pa makar morali radnicima smanjiti plaće, a možda im ih i uopće ne isplate.
Mjesec je to kad djede i bake muku muče kako unucima kupiti neki poklon za pod bor, a da im ipak ostane za režije, i maštaju da će slijedeće godine mirovine biti veće.
Mjesec je to kad se radnici naivno nadaju da će možda ove godine ipak dobiti neku božićnicu ili kakav bon za nagradu za rad ove godine, pa da im to nekako iluzorno olakša muku kako napuniti blagdanski stol, ali slijedeće godine će sigurno biti lakše.
Mjesec je to kada roditelji čak dva puta loše spavaju, jer dvaput treba odriješiti praznu kesu, jednom za Nikolu, a drugi put za Božić, no slijedeće godine će biti lakše.
Mjesec je to kad nezaposleni jedva čekaju kad će doći 1.1. slijedeće godine jer će onda gotovo sigurno dobiti posao.
Mjesec je to kad mladi ne odlaze iz Hrvatske, a slijedeće godine možda i neće morati.

Uglavnom, prosinac je mjesec kad sve nas obuzme blagdansko raspoloženje, mjesec kad svi, bez obzira bili vjernici koji slave Božić ili nevjernici koji cijeli mjesec željno dočekuju doček Nove, svjesno ili nesvjesno jedva čekamo Novu godinu u dubokoj nadi da će slijedeće godine biti bolje.
Prosinac je mjesec kad obilazimo trgovačke centre pa makar samo da se besplatno ugrijemo ništa ne kupujući, mjesec kad obilazimo štandove mirišući kobasice, kuhano vino, gledajući svjetlucave žaruljice koje nas uvlače u svijet mašte.

No prosinac ove godine poseban je u zemlji zvanoj Ivekland, jer u prosincu ove godine u Iveklandu su izbori, pa hodajući između štandova najednom naiđete na štand jednog od kandidata/kandidatkinje za Predsjednika/Predsjednicu države Ivekland.
Gledate omiljeni film na televiziji, a onda odjednom boom, ne uobičajena reklama kojom vam kvare gledanje filma, već potencijalni Predsjednik/Predsjednica obećavaju da upravo o njima ovisi da nam slijedeće godine bude bolje.

Pa je tako tu Toni Džepić, ali je na našu sreću odustao od kandidature.
Zatim je tu Mileni Kundakić, koji bi htio jako gristi, ali su mu slabi zubi.
Bez Barbi ne može ništa, pa tako niti ovi izbori, skupila je najviše potpisa do sada, ne shvaćajući da je taj najveći broj potpisa ujedno i maksimalan broj glasova koji će dobiti, na našu sreću, jer niti nema više članova i simpatizera u Horuk Drpi Zezaonici, opao im broj članova odlaskom na duže odmore u Remetimirec.

A onda dolazi čak nekoliko Iveka!
Prvo Ivek Jozefović, kojemu je omiljena serija Svi vole Raymonda pa se nada seriji Svi vole Iveka ,pa Ivek Grubijanić, no i on odustaje, pa Ivek Gruda, ali na žalost nije skupio dovoljno potpisa, pa Ivek Sinovac, koji se nada da bi mogao iznenaditi iznenađene.

I tako, kraj toliko Iveka, za pretpostaviti je da Ivekland neće mijenjati ime, širokim narodnim masama će ovaj prosinac ostati nagrđen obećanjima kandidata, a što će donijeti Nova 2015? Na tu temu bi možda mogli otvoriti kladionicu!

Nema komentara:

Objavi komentar