Dajmo djeci Red Bull da polete

Imam dvije kćerke, 15 i 19 godina. Sjećam se kad se rodila starija, bio sam ponosan kao i svaki novopečeni tata, i smišljao kako ću je voziti u kolicima, ići s njom u šetnje, odmah zamišljao njene prve korake itd. Živim u jednoj zgradi oblika slova U, a u sredini, točno ispod balkona, lijepo novouređeno dječje igralište, ono super, kad malo poraste moći ću je gledati i s balkona kako se igra.
I napravi ona prve samostalne korake, dođu lijepi dani, pa ponosan tata izvede svoju kćerkicu da vježba korake vani na travici, uzmemo i kanticu i lopaticu da se igramo i u pijesku. Ali...

Ali ne možemo hodati po travi, puna je pasjeg dreka, ne mogu pustiti dijete da tu hoda (i pada). Idemo se rađe igrati u pješčanik, ali... da, i tu je sve puno kakice. Draga kćeri, idemo vježbat korake na asfalt.

Četiri godine kasnije rodi mi se i druga kćer, opet ja ponosan, ali i mudriji, ne nadam se više igrama u travi oko zgrade niti u pješčaniku, zapravo pješčanika niti nema više, uzaludno je mijenjan pijesak pa su ga jednostavno zatrpali zemljom.

I sada, 19 godina kasnije, zbog svog zdravstvenog stanja svaki dan idem u šetnju po kvartu, i uočavam da se ništa nije promijenilo, dapače još je i gore, sad pasjeg dreka ima i po pločniku. I to na svakih par metara lijepi kupčić. A ima svuda i ljubitelja životinja, tepaju oni svojim ljubimcima, šapću im lijepe riječi na uha, neki ih i nosaju, no nitko ne čisti kakicu za svojim psom. Ali glavno da su oni ljubitelji životinja.

Ide i jedan mladi tata, vozi u kolicima svog potomka, no vozi ga po cesti, jer zapravo i ne može po pločniku. Ljudi napravili žive ograde, one rastu, no vlasnici ih podrezuju tako da se šire na pločnik, a ne na njihovo dvorište, pa neće valjda gubiti kvadraturu svog dvorišta zbog žive ograde, rađe neka ona zauzme pola pločnika. A onda još na drugu polovinu iznesu kantu sa smećem,jer sutra ujutro je odvoz smeća, i po pločniku nema više prolaza, pa nek se djeca šetaju cestom! Ili nek piju Red Bull da dobe krila!