srijeda, 6. studenoga 2013.

Ja hoću, ja mogu, ja moram

Koja je najgora stvar kad ste dulje vrijeme cijeli dan doma i kad ste nezaposleni?

Je, je, mislite na prazan novčanik, ali nije to, mislite hoćete li sa slijedećim oglasom za posao imati sreće, ali nije niti to, najgora stvar je vrijeme, jer kad imate previše vremena, onda ne znate što bi sami sa sobom! One priče tipa "uvijek ima nešto za raditi" ne drže vodu, jer ako non-stop radite onda kad-tad ipak sve napravite, i opet vam ostaje vrijeme. A kad imate previše vremena, onda i previše razmišljate. Jest da je razmišljanje dobra vježba za mozak, ali previše razmišljanja s previše slobodnog vremena može voditi i ka crnim mislima.
Netko bi pomislio: gledao bih non-stop televiziju, ali vjerujte, dosadi. Netko misli: čitao bih dobre knjige, vjerujte pročitao sam ih ovih mjeseci, ali mozak vapi za odmorom i drugom vrstom aktivnosti.

I ideju mi je dala moja starija kćer (hvala kćerimah)!

Prijavio sam se u volontere!

Jest da imam 49 godina, ali to nema veze, pa može se i u mojim godinama volontirati. Ima stvari koje ja kao 49-godišnjak sa 3 stenta mogu obavljati, a da nisu fizičkog karaktera. I odmah sam se prijavio za svoje prvo volontiranje (dobro, možda je pravno gledano prvo, nekada u školskim danima sam radio neke radnje tog tipa preko Terenske jedinice Crvenog križa), i tako sada pokraj kućanskih poslova (preuzeo sam neke od žene, mada i njih obavljam dok je ona na poslu), svakodnevnih šetnji i traženja posla, pisanja ovog bloga, sada ulijećem u volonterske vode - barem se iskreno nadam, čekam odgovor na svoju prvu prijavu za volontiranjesretan

Pouka: male stvari čine čovjeka sretnim!