srijeda, 6. studenoga 2013.

Kuda idu divlje svinje?

Jaz u Hrvatskoj je sve veći, zapravo ne samo jedan jaz: tu je jaz između bogatih i siromašnih, službenika i radnika, HDZ-a i SDP-a, Vlade i naroda, Hrvatske i EU, gimnazijalaca i učenika strukovnih škola, kontinentalne i primorske Hrvatske itd.

Što se može desiti kad takav jaz postane zaista nepremostiv?

Milanović je odlučio reći "povijesno" NE, ne obazirući se na narod koji ga je izabrao i kakve će to posljedice imati za Hrvatsku. Hoće se malo igrati Obame (ne nužno baš njega kao osobe, nego njega kao predsjednika SAD-a). Jer Amerikanci vole drugima prodavati demokraciju, učiti ih pameti, ratovati na tuđem teritoriju, ali ih jako zaboli kad se nešto takvo desi na njihovom tlu (Blizanci), i ne mogu se načuditi kako se netko usudio dignuti protiv njih, pa oni samo svima žele dobro, milom ili silom! I Milanoviću je dosta da Hrvatska bude mala, želi da i Hrvatska bude netko i nešto, no ne mogu se složiti da cilj opravdava sredstva. Lijep motiv, katastrofalna izvedba s pogrešnim ulozima!

Narod nema za kruh i mlijeko (pod narod tu smatram radnike i male seljake). Oni nemaju sindikate da ih štite (druga je sad priča koliko su sindikati zaista korisni, ili i oni služe samo da se pojedinci eksponiraju i mlate lovu - sjetimo se Kunsta!). Oni moraju raditi koliko im poslodavac naloži, u uvjetima kakve im poslodavac naloži, izloženi mobbingu na poslu, bez plaćenih prekovremenih, noćnih, praznika, božićnica, uskršnica, regresa, putnih troškova, dnevnica i drugih takvih blagodati, bez prava na osnivanje sindikata. Njihovi poslodavci odlaze na skijanje, ljetovanja na južna mora, imaju najnovije automobile, pa im onda nekako ne ostane za plaće radnicima, ili ne daj Bože tamo nekakve bonuse.

Nije ni svim službenicima bajno, ali ipak, posao 99% siguran, ako prevagne onaj 1% tu su otpremnine da ti pamet stane (čuli su radnici za riječ "otpremnina", ali nisu još vidjeli kako ti izgleda!), tu su putni troškovi, prekovremeni, dežurstva, dnevnice, terenski itd. pa proguraju oni nekako.
Jer, službenici ipak računaju koliko će im na kraju mjeseca ostati novaca, radnici računaju do kojeg datuma u tom istom mjesecu će imati za hranu.
Službenici mogu štrajkati, i to pravo koriste. Nešto malo štrajkalo je i radnika, no razlike su u tim štrajkovima. Jedni štrajkaju za privilegije, drugi štrajkaju jer će (ili jesu) izgubiti posao! I zato ih se ne može spojiti u jedan, zajednički štrajk!

Usred sezone oni jaki seljaci idu blokirat autoceste, briga njih što ljudi na moru preživljavaju od turista koji trebaju doći tom autocestom. Oni su isto kao i službenici, ne muči njih hoće li imati za kruh, njih muči koliko će im ostati na kraju mjeseca. I oni se ne mogu ujediniti s radnicima, različiti interesi opet! S druge strane opet, oni u Dubrovniku ne daju da se gradi Golf teren na Srđu, dobro posluju od turizma pa im ne trebaju nova radna mjesta, u kontinetalnom djelu bi odmah dali teren samo da se otvore nova radna mjesta!

Uslijed sveg tog neslaganja izgleda da samo Todorić ima koristi, on se širi, posluje na svoj način, neki zakoni za njega ne vrijede (bonovi-fiskalizacija!).

Ova Vlada, to je sad već svakome jasno, pa tako konačno i meni, koji sam donedavno bio simpatizer SDP-a, nije sposobna izvući zemlju iz krize, čak ni u podsvijesti nemaju ideja niti žaruljica koje bi mogle bljesnuti.
Karamarko viče, oni su izlaz, za sve primjedbe kako su prije vladali odgovara:"Mi smo novi HDZ!" - da, možda novi HDZ, ali stari ljudi!

Prepucavaju se i srednjoškolci, gimnazijalci i strukovni, oko mature, kome je teže, kome je lakše, no tu ipak na kraju oni koji uče prolaze na maturi ( i strukovnoj i državnoj)!

I tako, kud god da se okrenete, vidjete ćete neki jaz, na svakoj strani jaza je jedna strana, uvijek je ona na drugoj strani jaza kriva ovima s ove strane jaza . I kad se jednog dana taj jaz neće moći više premostiti, što će se onda dogoditi? Hoće li doći do eksplozije? Ljudi su se počeli tući na tržnici, djeca se tuku u školi, susjedi su se počeli izbjegavati - kamo će nas to odvesti?

Jedan odgovor mi pada na pamet, ali nemam hrabrosti napisati ga!