srijeda, 6. studenoga 2013.

Kad mi pukne živac...

Ima stvari na ovom svijetu koje me jednostavno puknu u živac čim ih vidim na televiziji ili pročitam u nekim novinama.
Recimo:

- smeta mi kad neke udruge koje postoje zbog sebe samih govore u ime "svih" roditelja. Pa čekaj, ja sam roditelj, niti sam čuo za tvoju udrugu, niti sam se učlanio, a još manje ti dozvoljavam da u moje ime govoriš da ne podupirem Zdravstveni odgoj, e pa lažeš, ja ga baš podupirem od A do Ž

- smeta mi kad se popovi miješaju u politiku, ja dođem na nedjeljnu misu, a on meni drži predizborni skup i govori za koga moram glasati

- smeta mi što nemamo nijednog sposobnog političara, svi kao mala djeca tužakaju jedan drugog: "on je rekao prvi", a baš nijedan ne zna dati konstruktivan prijedlog ( no nedaj Bože da ga netko i da, bio bi odbijen ne zato jer je dobar prijedlog, nego zato jer je iz protivničke stranke)

- smeta me što je Dnevnik većim dijelom postao kao žuta štampa, sa reporterima koji ne znaju književno govoriti i uz puno "hmkanja"

- smeta mi što se oni zaposlenici na šalterima u državnim službama ponašaju prema tebi tako svisoka, snishodljivo, ponekad čak ponižavajuće, a ima ih previše ko korova, i to na radničkoj grbači

- smeta me što Romi imaju tolika prava, a baš nikakve obaveze i odgovornosti

- smeta me i taj osjećaj bespomoćnosti...