Plan B

Prošle godine sredinom mjeseca srpnja, u srijedu, osjetio sam grlobolju, bol u prsima i mišićima obje ruke. Grlobolju sam smatrao ponovo vraćenom dosadom, a bol sam pripisao poslu, i tako sam se vukao do subote, no na poslu u jutarnjoj smjeni bol je bila već ogromna i popodne poslije posla odem kod dežurne liječnice, kaže, imate grlobolju, a bol u prsima i mišićima je refleksija i prepiše mi antibiotik. Baš te nedjelje sam na sreću bio slobodan i ostao cijeli dan u krevetu da odmorim ruke jer su mišići boljeli bez obzira držao ruke u zraku, visjele niz tijelo ili ih stavio na neki naslon. U ponedjeljak odem u popodnevnu smjenu, no ruke su teške svaka barem tonu, pritisak u prsima izaziva osjećaj da će prsa eksplodirati, no došao je i kraj smjene, odlazim kući i kažem ženi da ujutro idem kod svoje liječnice da mi da neki jači lijek i 1 dan bolovanja da odmorim ruke, iako sam dotad u 23 godine radnog staža bio na bolovanju samo kad sam bio na operaciji nosa.
Ponovo ujutro svojoj liječnici opišem simptome, napravi ona EKG, on je u redu, pa razmišlja bi li me poslala na vađenje krvi ili ne, pa nakon par minuta razmišljanja odluči da ipak da. I za sat i pol stignu nalazi, a ona će meni uzbuđeno da moram na hitni bolnički prijem, markeri pokazuju da sa srcem nešto nije u redu. Tamo opet sve to ispočetka, ponovo vađenje krvi, ali idem još na rendgen srca, nalaz ne moram čekati, bit će poslan na hitni bolnički prijem. Krenem ja polako natrag, zastajem usput da odmorim jer u prsima pritišće, kad vidim brzim korakom mi se približava med, tehničar s hitnog prijema i pita me da li je došla do mene med. sestra. Kažem ne, a on da odmah sjednem i da se ne mičem, on ide po kolica i odvest će me natrag na prijem, iako sam imao samo još 10 metara do tamo.
Polegnu me natrag na krevet, dođe i kardiologinja da me pregleda i kaže da moram ostati u bolnici, i začas sam bio na intenzivnoj koronarnoj jedinici, poslao doma poruku da sam ostao u bolnici i nek mi donesu stvari. Naprave mi i ultrazvuk srca i ponovo potvrda, sa srcem nešto nije u redu, pogotovo s desnom stranom. Doktorica kontaktira KB Dubrava i dogovori koronarografiju - to je bilo 17.07.2013.
Odvede mene sanitet uz pratnju liječnice i tehničara na koronarografiju, nisam dugo ni čekao, brzo sam došao na red, i dr. Srićaja me upita da li sam već prije nekad imao takve simptome, bol u prsima. "Ne sjećam se", kažem, "ne bih rekao da jesam!". "E pa", kaže on, "unazad 6 mjeseci do 5 godina već ste imali srčani udar!", a ja ga pogledam ko tele u šarena vrata. Desna žila 100% začepljena, lijeva dijelomično. I naruči me za rekoronarografiju 19.09.2013, pa me sanitet vrati u Čakovec u bolnicu, gdje su se sad svi čudili zašto mi nisu odmah ugradili stentove ili premosnice. Odgovor smo dobili kada sam došao na rekoronarografiju.
Normalan postupak je slijedeći: dođete do ujutro u 8:00 u bolnicu, i taj dan vam naprave koronarografiju, 4 sata nakon toga vam vade ubodnice i stavljaju pijesak da pritiska mjesto ulaska u žilu da brže zaraste, skida se nakon 24 sata i treći dan idete doma.
I ja sam došao do 8:00 sati, smjestili me u sobu i čekam ja kad će doći po mene, no nema nikog. Poslije 13 sati dolazi sestra do mene i kaže kako je bilo i hitnih slučajeva, doktor je bio već dosta ozračen, pa me neće danas operirati nego sam sutra prvi na redu. OK, kažem ja.
Sutradan ujutro čekam ja da dođu po mene, dobijem i novog cimera u sobu, i za pola sata evo sestre, ali ne po mene, nego po tog novog cimera. Ja zbunjen do daske, ali što mogu.
Vratili mog cimera sa operacije, voze drugog novog iz druge sobe, meni niko ništa ne govori.
Prošlo je već 10 sati, a ja već blago nervozan, pa ipak upitam sestru zašto nisam nikako na redu, veli ona da će se raspitat.
Oko podneva sjedim ja na krevetu prekriženih ruku, kad upada u sobu dr. Starčević, šef odjela, i kaže da su konačno stigli stentovi koji trebaju za mene, da nisam mogao prije doći na red jer mi trebaju baš ti stentovi, a i tu operaciju mora obaviti baš on, jedino je on osposobljen za izvedbu te onkluzije, a sutra je dežuran, pa sam sutra prvi na redu.
A što mogu, ne mogu se sam operirati
I zaista sam sutra prvi na redu, odvezu me, pripreme za koronarografiju, samo što će me bušiti i u lijevoj i u desnoj nozi, a inače se buši samo u jednoj.
I konačno mi ugrade ta 3 famozna stenta u desnu žilu, kad su mi stavili pijesak na ubodne imao sam raširene noge ko žaba.
Za 4 sata dolaze vaditi ubodnice iz žila, i vade iz desne, nemaju pojma da imam ubodnicu i u lijevoj. Nakon 24 sata dođu maknuti pijesak i zavoje, skidaju s desne strane, ne znaju da imam i na lijevoj.
I izađem ja iz bolnice, naručim se za kontrolnu ergometriju za 3 mjeseca, javim svojoj liječnici, kaže ona mirovanje doma, piti redovito lijekove i to je to. A Krapinske toplice? - pitam ja, jer su mi prije svi govorili kako poslije koronarografije moram na rehabilitaciju u Krapinske toplice.
Ali, ne može me poslati, specijalista nije to napisao.
Za 3 mjeseca odem ja na kontrolnu ergometriju, napravi specijalista nalaz, kaže nastaviti piti sve lijekove kao i do sada. Pitam ja njega, zar mi ne bi trebala neka rehabilitacija?
Pa imate pravo na Krapinske toplice, želite ići?
Nego što nego želim! Oh Bože!
A evo kako je bilo u Krapinskim toplicama:
- ergometrija kod dolaska: postignuto opterećenje 100W ili 4,8 METa, 60% teoretskog maksimuma
- ergometrija kod odlaska: postignuto opterećenje 75W ili 3,8 METa, 48% teoretskog maksimuma
Da, stanje pri odlasku gore nego pri dolasku, vratila se angina peactoris,
i dalje bolovanje, odlazak pred Invalidsku komisiju, no te se odmah znalo da se u invalidsku više ne pušta.
Nastavak bolovanja, sad već sve to djeluje i na moju psihu pa posjećujem i psihijatra.
Po preporuci liječnika odlazim na more da plivam. A odlazak na more kod tasta i punice mi je jeftinije nego plaćati ulaznicu na gradski bazen, jednostavna računica. Digao sam se ujutro dok još nije vrućina za šetnju, pa bio do 17,30 u kući, a onda otišao na preporučeno plivanje i navečer opet šetnja, sve po preporukama i uz odobrenje doktora!
I jučer mi je moja liječnica opće prakse rekla da mi sa zadnjim ovog mjeseca ukida bolovanje, iako je specijalista napisao da sam još radno disfunkcionalan. Pa me žena napala zašto nisam prije promijenio doktoricu, no onda smo čuli Dnevnik (čim liječnik odobri manje bolovanja, ima veću plaću!) i shvatili da ne bi bilo koristi. A 1.09. kad bi se trebao vratiti na posao, a budući da nisam ( i po liječnicima također) sposoban za dosadašnji posao (jer mi je srce oštećeno, ali nedovoljno za invalidsku penziju), a drugog lakšeg radnog mjesta nema gdje radim, pa ću dobiti otkaz uvjetovan zdravstvenim razlozima i idem na Zavod za zapošljavanje.
I sad prelazim na Plan B: gledam život s ružičastim naočalama, idem s 50 godina na Zavod za zapošljavanje i optimistično vjerujem kako će me netko zaposliti u nekom uredu, na nekoj porti, na nekom poslu gdje nema jačeg fizičkog rada, jer pokraj ostalih 316.246 nezaposlenih ja imam stopostotne šanse da dobijem posao!